Povjesnica - vojno operativna situacija sjeverna Lika siječanj 1992.

Povjesnica - vojno operativna situacija sjeverna Lika siječanj 1992.

Vojno-operativna situacija pred angažiranje 119. brigade na sjevernom dijelu ličkog bojišta, u siječnju 1992. godine, očitovala se u činjenici da je neprijatelj nakon neuspjeha u listopadu 1991. godine kod Karlovca, kada nije uspio deblokirati i zauzeti komunikacije prema jugu Hrvatske, grupirao snage tadašnje 2. ličke brigade (ZM Vrhovine) i 145. lake brigade (ZM Plaški) ojačanih s pridodanom oklopnom postrojbom[1] zaštitnih snaga izmještenog zapovjedništva (IZM) 5. armije JNA iz Slunja.

Krajem listopada i početkom studenog 1991. napali su i razorili selo Saborsko i protjerali hrvatsko stanovništvo, uvezali svoje snage na širem prostoru komunikacije Plitvice - Saborsko - Plaški, te s te polazne crte produžili napadnu operaciju obilaskom planine Mala Kapela provodeći vojni pritisak na hrvatski prostor na pravcima Vojnovac – Modruš – Drežnica - Lička Jasenica – Glibodol – Jezerane s namjerom organiziranja srpske pobune u Gorskom kotaru i presijecanja glavne hrvatske cestovne i željezničke komunikacije kod Moravica, s krajnje željenim stanjem presijecanja tzv. Karolinske ceste (Duga Resa – Jezerane - Žuta Lokva) kod Jezerana što bi im omogućilo slobodu operativnog manevra prostorom s većinskim srpskim stanovništvom u Gorskom kotaru: Drežnica, Potok Musolinski, Jasenak, Gomirje i Moravice.

Glavni teret JNA prema Otočcu i Brinju bio je na 2. ličkoj brigadi - zapovjednik ppk Božo Hinić 6. ličke divizije JNA[2], koja se dugo ustrojavala od lokalnog srpskog stanovništva (krajem ožujka 1992. preustrojena u 73. odred TO[3] - zapovjednik pk Petar Trbović, a od Titove Korenice i Bunića na 4. ličkoj brigadi - zapovjednik pk Milan Milivojević. Dana 25. i 26. studenog 1991. godine pobunjeni Srbi napadaju na brinjsko područje s tri strane: na Lipice satnija iz Vrhovina, na Letinac satnija iz Potoka i Rudopolja, te na Glibodol satnije iz Dabra s pridodanim snagama iz Plaškog.

Upravo je 4. brigada 6. ličke divizije JNA dana 10. prosinca napala i zauzela selo Čanak. Okupacija Čanka te bitka za Ramljane 12. prosinca 1991. godine gdje su se 111. brigada i 133. brigada HV suprotstavile snagama JNA i raznih srpskih teritorijalnih i dragovoljačkih postrojbi, dale su do znanja da se agresor ne namjerava zaustaviti na tada privremeno zaposjednutim područjima.

Vojno-sigurnosna situacija na širem području Brinja, neposredno pred angažiranje 3/1. bojne 119. brigade i razmještanje u s. Letinac, bila je taktički vrlo nepovoljna posebice zbog otvorenog dotoka novih pobunjeničkih snaga, JNA i srpskih dragovoljaca[4].

Pobunjenici i snage JNA ovladali su širim područjem kojem su krajnje točke bile Lička Jesenica-Saborsko-Mala Kapela-Glibodol-Dabar, te je u Dabru, na crti dodira s 1/119. brigade, bila razmještena pješačka postrojba razine satnije ojačana tenkovskim vodom.

Navedena ojačavanja pješačkih postrojbi razine satnije u Dabru i Glavacama oklopnim snagama, kao nositeljima manevra, bila su dio operativnih priprema za napadnu operaciju kodnog naziva „POVRATAK“[5], kojom se namjeravalo nastaviti eksploatirati uspjeh i tempo napadnih djelovanja i etničkog čišćenja prostora od nesrpskog stanovništva na dostignutoj crti Dabar-Glavace.

Zasjeda kao posljedica izviđanja dubine naših snaga infiltracijom izvidničko-diverzantskog voda je ustvari bila dio šire napadne operacije SVK-a. Naime, već 1. siječnja 1992. dogodio se kombinirani srpski topničko-pješački napad na Drenov Klanac, koji je odbijen, ali uz žrtve. Tom su prilikom poginula dvojica pripadnika 111. brigade HV iz Rijeke. Protivnik je također pretrpio gubitke: 2 poginula i 9 ranjenih (4 teže i 5 lakše), s time da se s jednoga dijela bojišta (pravac Pržanovac – Kangrge), postrojba kapetana Marka Labudovića povukla, dok se postrojba iz sela Dobani i Babin Potok nije htjela niti (nakon više pokušaja) odazvati pozivima da zauzme obrambene položaje.

Dana 31. siječnja 1992. godine dio 2. bojne 111. brigade dobio je zadaću izvlačenja civila iz sela Dabar koji su pod okupacijom živjeli u nenormalnim uvjetima. Početkom akcije naše su snage primijećene jer je zbog uključivanja domaćih životinja u taj zbjeg, sve išlo presporo. Neprijateljske snage su motrenjem s Vučkove glavice i zaseoka Bobići pokrenule napad i za kratko vrijeme su vojnici 111. brigade bili u poluokruženju. Također se toga dana provodila rotacija snaga na položajima koji su trebali preuzeti pripadnici 3. satnije 1. bojne 119. brigade iz Pule. Postavljanje zasjede na šumskom putu koji je povezivao Letinac i Smolčić Uvalu, rezultiralo je pogibijom dva vojnika, Tomislava Brstila iz Rovinja dosluženika raspoređenog u 3. satniju 1/119. i riječkog vozača kamiona Vladimira Mikuličića iz Mrzlih Vodica. Napad na vojnike 2. bojne 111. brigade koji su osiguravali izvlačenje civila uslijedio je odmah, a u tom djelovanju poginuo je Nikola Salopek i zapovjednik satnije Marijan Karlović-Trava, a ranjeno je nekoliko vojnika. Učinkovito djelovanje našeg topništva (H 105 mm) iz Letinca zaustavilo je napad neprijateljskih snaga i natjeralo ih da se povuku. Nakon topničke potpore HV pobunjeni Srbi također su djelovali topništvom VLR 128 mm (poručnik Nikolić) zbog čega se jedna kuća u Zabarama i zapalila.

Prema izvješću zapovjednika izvidničko-diverzantskoga voda kapetana Stančeta Jovanovića komandi 2. ličke brigade u Vrhovinama, proslijeđenom i zapovjedništvu OG-3 JNA Plitvice, postrojba „Osvetnik“ dobila je zadaću izviđanja širega područja Dabra. Dio postrojbe posebno je pažnju obratio na područje oko zaseoka Zabare i Bužak, dok je njezin drugi dio, koji je vodio Momir Nikolić, pripadnik četničke dobrovoljačke skupine s planine Ozren kraj Doboja BiH, izviđao područje prema Letincu.

Njihova je zadaća bila da na najpogodnijem mjestu šumskoga puta izvršiti zaprečavanje protutenkovskim minama. Ovu zadaću i zasjedu od 31. siječnja 1992. izvršila je Nikolićeva skupina od 9 vojnika i tri „vodiča“, tj. lokalnih vojnika-mještana iz Dabra.

ZAKLJUČAK

Borbena inicijacija postrojbi 1/119. brigade na crti dodira pred Dabrom, kroz zasjedni element i naknadni topničko-pješački napad, ne može biti percipirana kao plod slučajnosti ili tzv. „odgovora na ranije provokacije“ već kao rezultat infiltracije izvidničko-diverzantskog voda u taktičku dubinu bojnog polja planirane napadne operacije „POVRATAK“, kojoj je splet negativnih okolnosti u gradu Puli[6] pred angažiranje 1. bojne pogodovao posebice glede otjecanja informacija o upućivanju postrojbe bez borbenog iskustva na ličko bojište, čime je demaskirano dovođenje svježih snaga u očekujuće područje s. Letinca a samim tim narušena operativna sigurnost motorizirane hodne kolone tijekom rotacije snaga sa 111. pbr HV. iz Rijeke, čije je nesinkronizirano izvlačenje, po mjestu, vremenu i broju, bilo osmotreno i iskorišteno kao indikator za djelovanje protivnika.

[1] , Nepotpuna oklopna bojna 329. oklopne brigade JNA (ZM Banja Luka)
[2] Zapovjednik 6. ličke divizije bio je pk Savo JURASOVIĆ, NS pk Bogdan KRTINIĆ dok je tzv. organ bezbjednosti (KOS) divizije bio pk Rade RAŠETA, r. 1947. u D. Lapcu, od 1975. u KOS-u, na službi u Kumanovu (S. Makedonija) od 1975. do 1992. Obavještajni oficir 6. divizije bio je ppk Dragan BEŠIR dragovoljac aktiviran iz mirovine. Divizija se sastojala od tri brigade, 1., 2. i 4. ličke, nepotpune oklopne bojne 329. oklopne brigade ZM Banja Luka s tenkovima T-55, inženjerijskog bojne i dva divizijuna haubica 105 mm. Druga brigada bila je na širem području Vrhovina uključujući Brinje i Otočac, 4. oko Titove Korenice i 1. u Bruvnu (Udbina). Do kraja godine samo su 2. i 4. lička brigada ustrojene i uključene u borbu, dok je 1. lička brigada imala ljudi tek za jednu bojnu mobiliziranu u Srbiji. Logistička potpora divizije bila je preko 405. logističke baze iz Knina. Motorna vozila dobila je od snaga povučenih iz R. Slovenije i kontingenta 1. vojne oblasti JNA.[1] , Nepotpuna oklopna bojna 329. oklopne brigade JNA (ZM Banja Luka)
[3] Tijekom ožujka 1992. JNA je započela s predajom položaja postrojbama srpske TO i milicije Krajine, što je završeno u lipnju 1992. godine. JNA je tada od MS Teritorijalnoj obrani predala: 262 tenka, 56 BOV-a, 136 topničkih oruđa i 65.000 komada pješačkog naoružanja.
[4] Većina dragovoljaca iz R. Srbije dolazila je u organizaciji oporbenih srbijanskih političara Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića. Vrijeme su provodili u pljački i političkoj agitaciji a ne izravnoj borbi.
[5] Podatak potvrđen u razmjeni operativnih informacija djelatnika SIS-a 119. i 111. brigade
[6] Prosvjedna okupljanja dijela građana protiv angažiranja postrojbe na ličkom bojištu