9. motorizirana brigada SVK (ZM Gračac, od IV/93. ZM Medak)

9. motorizirana brigada SVK (ZM Gračac, od IV/93. ZM Medak)

Deveta motorizirana brigada SVK nastala je od 7. brigade TO RSK krajem studenoga 1992. Komanda brigade smještena je u Gračac. Sredinom travnja 1993. Komanda brigade premještena je u Medak. Za komandanta brigade postavljen je potpukovnik Nikola Mihić, dotadašnji komandant 7. brigade. Početkom veljače 1993. komandant brigade postao je pukovnik Petar Trbović. Pukovnik Trbović vjerojatno je postavljen kako bi se ubrzalo formiranje 9. motorizirane brigade jer je kao bivši komandant 1. motorizirane brigade JNA poznavao prilike u zoni odgovornosti brigade. Već krajem veljače 1993. pukovnik Trbović je smijenjen. Organ sigurnosti Glavnog štaba SVK ustvrdio je da je pukovnik Trbović „stalno u alkoholisanom stanju, zbog čega nije u stanju obavljati dužnost“ te da u „takvom nesređenom stanju greške čine i druge starešine, što sve za posledicu ima opšti nered, pijanstvo, dezerterstvo, tuče i sl.“. Umjesto pukovnika Trbovića dužnost komandanta brigade preuzeo je pukovnik Jovan Kordić koji je dotada službovao u VJ. Pukovnik Kordić uspio je zavesti red u brigadi te je nastavljeno s formiranjem jedinica.

Deveta motorizirana brigada formirana je prema formaciji koja je propisana krajem 1992. te se trebala sastojati od Komande, Komande stana, voda veze, izviđačko-diverzantskog voda, tri motorizirana bataljuna, čete tenkova, mješovitog protuoklopnog artiljerijskog divizijuna, haubičkog artiljerijskog divizijuna 105 mm, lakog artiljerijskog divizijuna PZO, inženjerijske čete i pozadinskog voda. Prema navedenoj formaciji brigada je trebala imati 2224 oficira, podoficira i vojnika.

Pod operativnim zapovijedanjem brigade nalazilo se i nekoliko privremenih sastava poput pješačke čete Divoselo, pješačke čete Gračac, pješačke čete Raduč, čete vojne policije, lakog artiljerijskog voda PZO 20/1 mm, baterije brdskih topova 76 mm B-1 i baterije minobacača 60 mm i 82 mm. Komanda brigade planirala je tijekom svibnja 1993. rasformirati privremene sastave te njihovo ljudstvo i naoružanje iskoristiti za opremanje i popunu ostalih jedinica u brigadi. Na temelju dostupnih podataka teško je zaključiti jesu li svi privremeni sastavi rasformirani. Tijekom druge polovine 1993. pješačke čete iz Gračaca i Raduča i dalje su djelovale, dok je četa vojne policije preformirana u desetinu vojne policije i podređena zapovjedništvu brigade.

Brigada je i sama formirala ili su njezine jedinice ulazile u privremene sastave. Krajem siječnja 1993. prema naredbi Glavnog štaba SVK formirana je Taktička grupa 2 sastava: 4. laka brigada iz Obrovca, odred milicije, vod dobrovoljačke jedinice „Tigrovi“ te motorizirani bataljun i topovska protuoklopna artiljerijska baterija iz 9. motorizirane brigade. U dokumentima 9. motorizirane brigade Taktička grupa 2 nazivala se još i Taktičkom grupom Velebit. Glavni zadatak Taktičke grupe bio je povratak položaja na primorskoj padini Velebita koje je SVK izgubila u operaciji hrvatskih snaga „Gusar“. Tijekom travnja 1993. Komanda brigade naredila je da se od ljudstva izviđačko-diverzantskog voda, motoriziranog bataljuna i čete vojne policije formira pet izviđačkih grupa za izviđanje i zauzimanje položaja na Velebitu. Čini se kako Taktička grupa 2 i izviđačke grupe nisu ostvarile veće uspjehe na Velebitu jer je krajem svibnja 1993. Komanda Ličkog korpusa naredila formiranje nove Taktičke grupe.

Iz 9. motorizirane brigade u sastav Taktičke grupe ušli su motorizirani bataljun, desetina pionira i bitnica haubica 105 mm. Također, u sastav grupe ušli su izviđačko- diverzantski vod Komande Ličkog korpusa te Lički jurišni bataljun. Osiguranje radio relejnog čvorišta Ćelavac bila je zadaća 9. motorizirane brigade te je u objektu stalno boravio pješački vod jačine 30 ljudi. Tijekom 1994. u brigadi nije bilo organizacijsko-formacijskih promjena, ali je u prosincu 1994. pješačka četa jačine 99 ljudi ušla u sastav Taktičke grupe 1 koja je formirana za napad na Bihać. Početkom lipnja 1995. brigada je ojačana s po jednom baterijom protuoklopnih topova 100 mm T-12 i topova 130 mm M-46. Komanda Ličkog korpusa uputila je ojačanja nakon što su se hrvatske snage približile crti razdvajanja na području Metka i Velebita.

Deveta motorizirana brigada je tijekom 1993. bila poprištem paravojnog organiziranja koje je umanjilo njezinu borbenu spremnost. Za uspjeh operacije „Džep 93“ dijelom je zaslužno i paravojno organiziranje u 9. motoriziranoj brigadi. Glavni inicijator organiziranja bio je Rade Čubrilo koji je bio član „Ravnogorskog četničkog pokreta“. Čubrilo je 11. srpnja 1993. ispred pravoslavne crkve u Metku formirao „Dinarsku četničku diviziju“ kojoj je pristupilo 49 pripadnika 9. motorizirane brigade. Svi koji su pristupili četničkoj jedinici dobili su novac, nove odore i prehrambene namirnice što je izazvalo nezadovoljstvo među ostalim pripadnicima 9. motorizirane brigade. Sredstva za pripadnike četničke jedinice osigurana su preko Momčila Đujića i četničkih organizacija u inozemstvu.

Deveta motorizirana brigada bila je jedna od tri motorizirane brigade u SVK, ali u brigadi nije postojalo materijalno-tehničke osnove za preustroj u motoriziranu postrojbu. Primjerice, 1. motorizirani bataljun imao je 503 vojnika koji su na raspolaganju imali 14 motornih vozila od kojih dio nije bio vojne namjene. U ostalim jedinicama nalazilo se 106 raznih motornih vozila od putničkih automobila do traktora, tako da stanje nije bilo bolje niti u njima. Stanje je dodatno narušeno nakon što je dobrovoljačka postrojba „Tigrovi“ prilikom odlaska iz zone odgovornosti brigade odvezla tri motorna vozila Pinzgauer. Do kraja 1993. brigada je zbog ratnih gubitaka i neodržavanja spala na 92 motorna vozila. Većina vozila nije se koristila zbog nestašice goriva.

Prema količini naoružanja, 9. motorizirana brigada bila je najjača postrojba Ličkog korpusa, ali i dalje slabija u odnosu na pješačku ili motoriziranu brigadu JNA. Od pješačkog naoružanja brigada je imala: 14 pištolja, 24 snajperske puške, 787 poluautomatskih pušaka 7,62 mm M59/66, 1125 automatskih pušaka 7,62 mm M70, 76 puškostrojnica, 41 strojnicu, 23 teške strojnice, deset protuzračnih raketnih oruđa Strijela-2M, 12 ručnih bacača M-57, 25 ručnih raketnih bacača M-79, 97 ručnih raketnih bacača M-80 i 12 lansirnih kompleta POLO 9K11.

Topništvo se sastojalo od 12 protuzračnih topova 20/1 mm, 15 protuzračnih topova 20/3 mm,15 minobacača 60 mm, 15 minobacača 82 mm, 14 minobacača 120 mm, šest brdskih topova 76 mm B-1, deset topova 76 mm M-42, devet netrzajnih topova 82 mm M-60, tri protuoklopna topa 100 mm T-12, 18 haubica 105 mm i dva laka raketna lansera 128 mm M-71.

Oklopno-mehanizirane snage brigade sastojale su se od samohodnog protuzračnog topa 30/2 mm, samohodnog oruđa 76 mm, jednog izviđačkog oklopnog automobila BRDM-2, pet oklopnih transportera M-60 i osam tenkova T-

Premda je vladala nestašica goriva, sva borbena vozila brigade imala su dovoljno goriva te su spremno dočekala početak VRO „Oluja“. U posljednjoj godini postojanja tj. pred napadnu operaciju HV i MUP-a 9. motorizirana brigada imala je najbolju popunjenost u odnosu na propisanu formaciju. Pred operaciju „Oluja“ 9. motorizirana brigada imala je gotovo stopostotnu popunjenost. Očito je za Komandu Ličkog korpusa brigada bila najvažnija jedinica jer je u odnosu na ostale jedinice u zoni odgovornosti korpusa imala prednost u popuni ljudstvom.