Uz političke, situaciju u Republici Hrvatskoj početkom 90-ih karakterizirali su i vrlo važni vojni čimbenici. Moglo bi se reći kako je tadašnji politički položaj bio vrlo težak, a vojni još i teži. U slučaju da se Hrvatska nije uspjela vojno obraniti, nedvojbeno je kako bi svaka daljnja borba za međunarodnim priznanjem postala daleko težom, u prvo vrijeme vjerojatno i upitnom. Stoga je vojna situacija primorala RH na stvaranje i naoružanje vlastite vojske pod svaku cijenu, jer druge alternative nismo niti imali. Dobro naoružani garnizoni JNA, razmješteni na njenom cijelom području, predstavljali su sve veću opasnost za zemlju u cjelini. Regionalna podjela Hrvatske, činjenica da nije bio napadnut svaki njen dio i da neke dijelove njenog teritorija velikosrpski agresor nije planirao pripojiti „Velikoj Srbiji“, ni u kojem pogledu nisu promijenili politički i vojni stav Hrvatske prema događajima u razdoblju od 1990. do 1996. godine.
Na području Istre, u gradovima Pula, Pazin i Umag, početkom devedesetih godina nalazilo se oko 150 vojarni i vojnih objekata, dok je samo na području tadašnje općine Pula bilo locirano dvadesetak vojarni i preko sto različitih vojnih objekata. Pula je bila jedan od najvećih garnizona u bivšoj SFRJ u kojoj su bile razmještene postrojbe sve tri grane OS JNA (KoV, RM i RZ i PZO) personalne jačine od 6.000 do 8.000 vojnika. Posebice treba istaknuti nepovoljnu vojno-sigurnosnu okolnost da su se u skladištima JNA nalazile tisuće tona streljiva (3 b/k), minsko-eksplozivnih sredstava (MeS), pogonskog goriva i maziva. Naoružanje štabova TO istarskih općina također se nalazilo u Puli u skladišnom kompleksu vojarne Fizela s oko dvadesetak tisuća različitog naoružanja s pripadajuća 3 b/k streljiva za svaku vrstu naoružanja.
Prema sporazumu Vlade RH i JNA vojarne je preuzimala komisija za prijem vojnih objekata kriznog štaba grada Pule i kasnije predavala postrojbama MUP-a i HV odnosno 119. brigadi na čuvanje. Nakon toga vojarne su davane na operativnu uporabu postrojbama HV (119. br., VPS SJ HRM, ZB i druge). Većina vojnih objekata, koji su tijekom povlačenja JNA bili manje-više minirani, preuzeti su tijekom studenog i prosinca mjeseca 1991. godine osim vojarni u Umagu i Pazinu koje su ranije preuzete nakon odlaska JNA s tih prostora. Tijekom preuzimanja vojarni nije bilo većih problema osim vojarne i objekata zb Pula, vojarne Muzil (skladišta Fizela ) i Doma JNA u Puli. Dana 20. prosinca provedeno je preuzimanje svih MTS tadašnjih štabova TO istarskih općina, kada je preuzeto cjelokupno naoružanje i oprema po redoslijedu preuzimanja. S preuzetim naoružanjem i opremom opremljene su postrojbe: 119. br. HV, 154. i 155. br. HV, VPS Sjeverni Jadran HRM, pomorska baza HRM i zrakoplovna baza Pula HRZ a višak naoružanja i vojne opreme predat je na raspolaganje Operativnoj zoni (OZ) Rijeka odnosno MORH-u.
Ustrojstvo, opremanje i borbeno angažiranje 119. brigade nedjeljivi je dio cjelovite priče o stvaranju Hrvatske vojske i obrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske u vrlo nepovoljnim vojno-političkim okolnostima. Svojom ulogom i djelovanjem, u presudnim povijesnim okolnostima, 119. brigada HV dala je neizmjeran doprinos stvaranju moderne hrvatske države kao i pobjedi hrvatske vojske i policije u Domovinskom ratu. Braneći integritet i cjelovitost Domovine ranih devedesetih do pobjedonosne VRO „Oluje“, braneći stanovništvo od pogibelji i njihovu imovinu od agresora, kao pravi hrvatski sinovi i kćeri daleko od svojih domova i obitelji na ličkom bojištu, pokazali smo i potvrdili snagu zajedništva.
Zapoviješću tadašnjeg Zapovjedništva Zbora narodne garde 7. rujna 1991. formirana je 119. brigada HV-a, čiju su jezgru sačinjavali v/o 56. bataljuna ZNG i dragovoljci. Sukcesivnim narastanjem u brigadu, koja je u to vrijeme imala četiri bojne, mobilizirani su vojni obveznici iz svih sedam tadašnjih istarskih općina, s obzirom da je mobilizacijski razvoj svojih bojni, do formiranja 154. brigade HV imala na području cijele Istre, te od 01. prosinca 1991. u južnoj Istri tj. gradovima Puli, Rovinju i Labinu, a u ljeto 1995. u sastavu brigade ustrojen je i raketno-topnički divizion koji se popunjavao vojnim obveznicima sa šireg područja Grada Buzeta.
Zadaće brigade, po osnivanju, bile su usredotočene na očuvanje mira u Istri a posebno u gradu Puli u kojem je JNA koncentrirala sve svoje snage izvlačeći se iz garnizona Umag i Pazin, osiguranje i razminiranje preuzetih vojarni, vojnih objekata i zb Pula od bivše JNA te mobilizacija, opremanje i osposobljavanje vojnika, dočasnika i časnika za odlazak na ličko bojište. Sukladno navedenom brigada preuzima sve vojne objekte u gradu i stavlja ih pod svoj nadzor, te iste štiti od devastacija, do dobivanja prve zapovijedi za odlazak na ličko bojište kad osiguranje objekata predaje satniji Vojne policije HRM.
Zrakoplovna baza (zb) Pula napuštena je od snaga JNA 10. studenog 1991. godine, no svi objekti u vojarni i dislocirana skladišta UbS-a, MeS-a i pogonskog goriva uključujući poletno-sletnu pistu bili su minirani. Predmetnog dana započelo je razminiranje piste i tom prilikom poginula su i četvorica pirotehničara: dva pripadnika MUP-a PU istarske Vicalj Marjanović i Stevo Grbić te dva pripadnika Zrakoplovne grupe pri 119. brigadi časnički namjesnik Dušan Bulešić i bojnik Marijan Vinković. Rad na razminiranju je privremeno obustavljen i nastavljen krajem mjeseca. Tijekom daljnjih aktivnosti na zračnoj bazi nije više bilo poginulih pripadnika, ali je ranjeno pet pripadnika inženjerijske satnije: poručnik Dražen Makovac i vojnik Darko Švić (teško-100% HRVI) te vojnici Damir Gumbas, Salih Mujić i Aldo Belušić (lakše). Razminiranje ZB koje je nastavljeno 30. studenog 1991. godine završeno je 08. ožujka 1992. godine.
Inženjerijska satnija 119. brigade tijekom razminiranja ZB i njenih skladišnih objekata na samom aerodromu, u uvali Budava, St. Peličeti, Loborici, Galižani, Marleri, Drvljaniku i ZM for Danijelu razminirala je: 4,5 milijuna metara četvornih zelenih i travnatih površina, 79 km puteva, 61 km cjevovoda i kanalizacije, 122 km elektro i telefonskih vodova, 6,5 km naftovoda, 665 metara industrijskog kolosijeka i tom prilikom izvadila oko 3000 raznih vrsta protu pješačkih i protutenkovskih mina. Pored ZB Pula inž. satnija 119.br. razminirala je i ostale vojarne i objekte u Puli koji su bili potrebni HV; Muzil, Vallelunga, Monumenti i Katarina.
Prvo angažiranje 119. brigada ima na području Stona, u studenom 1991., gdje sudjeluje u obrani grada angažiranjem ojačanog voda od trideset dragovoljaca, gdje povjerenu zadaću uspješno izvršavaju u nepovoljnim operativnim i vremenskim uvjetima, posebice nakon pada Čepikuća 24. studenog 1991. godine i okupacije zapadno dubrovačkog primorja kada su neprijateljske snage došle nadomak Stona, s ciljem njegova zauzimanja i u nastavku operacije prodorom na Pelješac onemogućiti manevar snaga HV čime bi strateški zaokružili i omogućili daljnja napadna djelovanja pobunjeničkih snaga i postrojbi JNA u dolinu Neretve.
Preostalo ljudstvo, smješteno u autokampu Kažela u Medulinu, provodi organizacijske i obučne aktivnosti. Dvije satnije 1. bojne i pristožerna mješovita MB bitnica, koje su ranije formirane za potrebe osiguranja od pripadnika JNA i razminiravanja aerodroma, bile su na obuci i stalnoj pripremi. Za jednu satniju i mješovitu MB bitnicu posjedovali smo naoružanje i opremu koji smo ranije dobili iz raznih izvora i iz preuzetih skladišta naoružanja u Delnicama (120 AP AK-47, 4 puškostrojnice M-53 7,9 mm, 4 talijanske strojnice Breda 8 mm, 6 ruskih PPŠ 7,62 mm, 8 MB 82 mm, 5 MB 120 mm, 4 PZO topa 20/3 i 2 20/1, 2 LPRS PZO S2M te od protuoklopnih sredstava 4 laka raketna bacača M 80 „Zolja“ i 7 ručnih raketnih bacača M 79 „Osa“ uz određene količine streljiva i mina. Ove postrojbe posebno su bile angažirane u vrijeme odlaska JNA iz Pule. To razdoblje pamtimo po tragičnoj pogibiji Damira Meaškog.
Brigada je u suradnji s pripadnicima MUP-a izvršavala i druge zadaće na području Istarske županije. Začetke okupljanja brigada bilježi u Fažani, na prostoru nekadašnje “Političke škole SSOH“ gdje je 14. rujna postrojeno 48 dragovoljaca ZNG-a i autokampu Kažela u Medulinu. U tom razdoblju imenovani su prvi zapovjednici bojni: 1. bojna (ZM Pula) satnik Edi Svich (naslijedio ga satnik Cvjetko Vretenar), 2. bojna (ZM Rovinj) poručnik bojnog broda Dario Tomišić (naslijedio ga satnik Drago Pulić) i 3. bojna poručnik bojnog broda Mauro Ukušić (slijedno su ga naslijedili: satnik Darko Martinović, satnik Branko Dermit te satnik Bruno Miletić).
Do polovine prosinca formirane su sve niže organske postrojbe i počele su pripreme za mobilizaciju i smotriranje. Prva opsežnija mobilizacija započinje u Puli i to 1. pješačke bojne krajem mjeseca prosinca 1991. kada se brigada okuplja na području autokampa Kažela i Valsaline u Puli. Tadašnji mobilizacijski razvoj uključivao je vojne obveznike s područja nekadašnjih općina Pula, Rovinj i Labin, koji su strukturirali sastav tadašnje brigade: zapovjedništvo, izvidnički vod, inženjerijska satnija, logistička satnija, desetina S-2M PZO, te tri pješačke bojne (1.pb Pula, 2.pb Rovinj i 3.pb Labin).
Početkom siječnja 1992. godine počele su pripreme oko razmještaja 119. brigade a 10. siječnja počelo je uređenje vojarne Monumenti za smještaj postrojbi brigade, dok je 13. siječnja zapovjedništvo brigade preselilo iz kampa Kažela u zgradu zapovjedništva VPS SJ HRM na obali u središtu Pule.
Vojno-operativna situacija na sjevernom dijelu ličkog bojišta, pred angažiranje 3. satnije 1. bojne 119. brigade i njezino taborišno razmještanje u selu Letinac kao polazne pozicije za posjedanje obrambenih položaja u zaseoku Zabarama, potkraj siječnja 1992. bila je u vojno-taktičkom smislu vrlo nepovoljna, posebice zbog stalnoga pristizanja na to područje novih srpskih pobunjeničkih snaga RSK-a, postrojba JNA i srpskih četničkih dobrovoljačkih formacija. Teritorijalna obrana RSK-a i snage JNA nadzirali su šire područje kojemu su krajnje točke bile na potezu Lička Jesenica – Saborsko – Mala Kapela – Glibodol - Dabar. U Dabru, na crti dodira s 1. bojnom 119. brigade, bila je razmještena pješačka postrojba razine samostalne satnije ojačana tenkovskim vodom (T-55) iz sastava 2. oklopnog bataljona 2. ličke brigade JNA. Ojačanja pješačkih postrojbi u Dabru i Glavacama oklopnim snagama bila su dijelom operativnih priprema za napadnu operaciju kodnog naziva „Povratak“, kojom se namjeravalo nastaviti s napredovanjem pokušavajući vratiti pod svoj nadzor dio područja izgubljen potkraj 1991. na crti Dabar – Glavace.
Krajem listopada i početkom studenog 1991. napali su i razorili selo Saborsko i protjerali hrvatsko stanovništvo, uvezali svoje snage na širem prostoru komunikacije Plitvice - Saborsko - Plaški, te s te polazne crte produžili napadnu operaciju obilaskom planine Mala Kapela provodeći vojni pritisak na hrvatski prostor na pravcima Vojnovac – Modruš – Drežnica - Lička Jasenica – Glibodol – Jezerane - Drežnica s namjerom organiziranja srpske pobune u Gorskom kotaru i presijecanja glavne hrvatske cestovne i željezničke komunikacije kod Moravica, s krajnje željenim stanjem presijecanja tzv. Karolinske ceste (Duga Resa – Jezerane - Žuta Lokva) kod Jezerana što bi im omogućilo slobodu operativnog manevra prostorom s većinskim srpskim stanovništvom u Gorskom kotaru: Drežnica, Potok Musolinski, Jasenak, Gomirje i Moravice. Dana 25. i 26. studenog 1991. godine pobunjeni Srbi napadaju na brinjsko područje s tri strane: na Lipice satnija iz Vrhovina, na Letinac satnija iz Potoka i Rudopolja, te na Glibodol satnija iz Dabra s pridodanim snagama iz Plaškog. Zauzimanje sela Čanak te bitka za Ramljane 12. prosinca 1991. godine gdje su se 111. brigada HV i 133. brigada HV suprotstavile snagama JNA i raznih srpskih teritorijalnih i dragovoljačkih postrojbi, dale su do znanja da se agresor ne namjerava zaustaviti na tada privremeno zaposjednutim područjima.
U opisanoj vojno-operativnoj situaciji preuzeli smo, temeljem zapovijedi o angažiranju, područje odgovornosti na tadašnjoj crti dodira 30. siječnja 1992. godine, nakon zapovjednog izviđanja koje je provedeno 24. siječnja 1992. godine.
Zapovjedništvo brigade s pristožernim postrojbama; izvidnici, veza, inženjerija, logistika te 1. bojna 119. brigade upućeni su u Liku na šire područje Brinja prema selu Letinac, sa zadaćom posjedanja i držanja obrambenih položaja na taktičkom pravcu Glavace - Dabar. Odmah po dolasku u područje razmještaja selo Letinac 3. satnija prima zadaću preuzimanja položaja prema Dabru i na području Crnog vrha. Prva satnija koja je u područje operacije pristigla nakon 24 sata, u redovitim dnevnim ciklusima smjenjivala se sa 3. satnijom uz vod za potporu 1. bojne na crti obrane.
Zasjeda 3. satniji 1/119. brigade HV kao posljedica izviđanja dubine hrvatskih snaga infiltracijom izvidničko-diverzantskog voda neprijatelja je ustvari bila dio šire napadne operacije SVK-a. Naime, već 1. siječnja 1992. dogodio se kombinirani srpski topničko-pješački napad na Drenov Klanac, koji je odbijen, ali uz žrtve. Tom su prilikom poginula dvojica pripadnika 111. brigade HV iz Rijeke. Protivnik je također pretrpio gubitke: 2 poginula i 9 ranjenih (4 teže i 5 lakše).
Prema izvješću zapovjednika izvidničko-diverzantskoga voda 2. ličke brigade kapetana Stančeta Jovanovića komandi na ZM Vrhovine koja je imala p/o na pravcu Otočac-Vrhovine-Korenica, proslijeđenom i zapovjedništvu OG-3 JNA na Plitvicama, namjenski organizirana skupina „Osvetnik“ dobila je zadaću izviđanja šireg područja Dabra. Dio skupine izviđao je područje oko zaseoka Zabare i Bužak, dok je njezin drugi dio, koji je vodio Momir Nikolić, vođa četničke dobrovoljačke skupine s planine Ozren kraj Doboja u sjevernoj BiH, koji su bili pridodati 2. ličkoj brigadi JNA, izviđao područje prema Letincu.
Njihova je zadaća bila na najpogodnijem mjestu šumskoga puta izvršiti zaprečivanje komunikacije protutenkovskim minama i na taj način izduženu liniju komunikacije i opskrbe između Letinca i Zabara (14 km) učiniti nesigurnom za korištenje postrojbama HV. Ovu zadaću i zasjedu od 31. siječnja 1992. izvršila je Nikolićeva skupina od 9 vojnika i tri „vodiča“, tj. lokalnih vojnika samostalne satnije „Dabar“.
Tragičnog dana 31. siječnja 1992. godine dio 2. bojne 111. brigade HV dobio je zadaću izvlačenja Hrvata civila iz sela Dabar koji su pod okupacijom živjeli u nenormalnim uvjetima. Istodobno se toga dana provodila, nesinkronizirana po vremenu i prostoru i nedovoljno koordinirana, rotacija snaga na položajima koji su trebali preuzeti pripadnici 3. satnije 1. bojne 119. brigade iz Pule od riječkih kolega. Početkom operacije izvlačenja snage osiguranja uočene su jer je zbog uključivanja domaćih životinja u zbjeg, sve išlo presporo. Neprijateljske snage su motrenjem s Vučkove glavice (kota 693 m udaljena 800 m NE od položaja 3. satnije) i zaseoka Bobići (2 km NE od položaja 3. satnije) pokrenule napad i za kratko vrijeme su pripadnici satnije 111. brigade bili u poluokruženju.
Postavljanje zasjede na šumskom putu koji je povezivao Letinac i Smolčić Uvalu, rezultiralo je pogibijom dva vojnika, Tomislava Brstila iz Rovinja osamnaestogodišnjeg dosluženika raspoređenog u 3. satniju 1/119. i riječkog vozača kamiona Vladimira Mikuličića iz Mrzlih Vodica u općini Lokve. Napad na vojnike 2. bojne 111. brigade HV koji su osiguravali izvlačenje civila uslijedio je odmah, a u tom djelovanju poginuo je Nikola Salopek i zapovjednik satnije Marijan Karlović-Trava, a ranjeno je nekoliko vojnika. Učinkovito djelovanje topništva HV (H105 mm) iz Letinca zaustavilo je napad neprijateljskih snaga i prisililo ih da ograniče napadno djelovanje, iako su pobunjeni Srbi također djelovali raketama vučenog višecjevnog lansera raketa VLR „RAK-12“ M 91 kalibra 128 mm zbog čega se jedna kuća u Zabarama i zapalila.
Usprkos tragičnom „vatrenom krštenju“ brigade tijekom zasjede, vrlo brzo se reagiralo i odbilo neprijatelja, te su pripadnici 1. voda 3. ps produžili i zadržali položaj na području Crnog vrha. Tijekom angažiranja na području Brinja kasnije su u borbeni raspored uvedeni 2. pješačka satnija i vod za potporu 1. pješačke bojne. Krajem veljače brigada predaje položaje i izmješta se na područje grada Otočca, kada se nakon odlaska 3. ps na odmor, angažira 1. i 2. ps s pristožernim postrojbama bojne. Tijekom prve 1992. godine na položajima u Lici slijedno su se smjenjivale 1., 2. i 3. bojna na obrambenim položajima u Drenovom Klancu, Otočcu, Ramljanima i Sincu.
S vojno-geografskog motrišta ličko bojište, u nadležnosti tadašnje OG „Lika“, protezalo se od Baških Oštarija preko sela Rizvanuša, svim naseljima istočno oko Gospića, željezničkom prugom preko Ličkog Osika, Lipove Glavice kod Perušića, prostorom zapadno od prijevoja Ljubovo, obuhvaćalo Lisac i Stipanov Grič istočno od Ramljana, Gacko polje, Otočac (Staro Selo), selo Tukljace, Drenov Klanac, Crni Vrh zapadno od prostora Dabar, selo Ljuština, istočno od Glibodola na Maloj Kapeli, Pitomi Javor, istočno od Modruša, prostor zapadno od Vojnovca, a istočno od Josipdola, do sela Kamenica, koja je predstavljala lijevu graničnu točku OG „Lika". Desno od postrojbi OG „Lika", na vrletima Velebita djelovale su specijalne snage policije, a u Modrušu, sjeverno od Rovanjske, djelovala je domobranska bojna Obrovac, pod zapovjedništvom OZ Split. Lijevo, u selu Kamenica, razmjestila se domobranska pukovnija Slunj, djelujući u sastavu OZ Karlovac.
Tijekom angažiranja 1. pb Pula na ličkom bojištu, u Rovinju započinje domobilizacija punog sastava 2. pb, s obzirom da je 25. studenog 1991. mobilizirana 3/2. pb i uporabljena na osiguranju ZB Pula, koja dolazi na područje grada Otočca i zamjenjuje 1. pješačku bojnu čiji se pripadnici vraćaju u Pulu radi regeneracije i popune.
Rovinjska bojna provodi ubrzanu obuku za zadaću i angažiranje na području Drenovog Klanca i Grada Otočca.
Istodobno u Otočcu je u funkciji izdvojeno zapovjedno mjesto zapovjedništva brigade, radi funkcionalnijeg vođenja i zapovijedanja postrojbom na dijelu operacijske osnovice u nadležnosti domicilne 133. pješačke brigade HV.
Nakon angažiranja 2. pb istu sredinom ožujka 1992. zamjenjuje 3. pb koja se mobilizira na području tadašnje općine Labin. Bojna preuzima zadaću osiguranja crte dodira na širem području Grada Otočca i sela Ramljani. Tijekom angažiranja 3. pb na području sela Ramljani obrambeni položaji ojačani su pridodavanjem brigadne pristožerne postrojbe – mješovite minobacačke bitnice (MB) 120/82 mm. U području Ramljana na taktičkom smjeru Lisina – Grič dolazilo je do povremene razmjene vatre s neprijateljem, no predmetno područje bilo je prije svega opasno zbog miniranih dijelova crte razgraničenja, što je uzrokovalo pogibiju poručnika Nenada Kalčića 20. travnja 1992. godine tijekom izviđanja zemljopisnih markera za paljbene parametre minobacačke bitnice.
U Ramljanima su se postrojbe izmjenjivale u redovitim ciklusima, a zadnje angažiranje na području Ramljana imala je rovinjska 2. pb koja je bila angažirana do 10. srpnja 1992. godine nakon čega je uslijedio povratak na matična zborišta u Istri.
Temeljem zapovijedi NGS OS RH 10. srpnja 1992. brigada ulazi u fazu operativne stanke te započinje demobilizaciju glavnine ljudstva, osim osoblja angažiranog na osiguranju objekata, te dijela časnika zapovjedništva brigade, koje nastavlja stožerne plansko-organizacijske aktivnosti i pripreme za predstojeće zadaće brigade na ličkom bojištu.
Po provedbi demobilizacije dio razvojačenih pripadnika angažira se u satniji mornaričko-desantnog pješaštva „Vange“, koja se ustrojava u sastavu Vojno-pomorskog zapovjedništva Sjeverni jadran HRM, te odlazi na dubrovačko (1992) i u novigradsko bojište (1993.) tijekom operacije Maslenica, dok dio dragovoljaca brigade jačine voda odlazi u sastavu taktičke skupine riječke 111. pbr na područje Slavonskog Broda, gdje a na području Babine Grede pogiba Bajro Draginović.
Tijekom 1993. ponovo dolazi do angažiranja 1. pb jačinom dvije pješačke satnije u međusobnoj mjesečnoj rotaciji snaga na širem području sela Sinac kraj Otočca, s obrambenim zadaćama na crti dodira u Gackoj dolini.
Dok brigada nije bila operativno angažirana većim snagama na ličkom bojištu, na mirnodopskim razmještajnim lokacijama provodila se obuka osvježenja pripadnika podređenih postrojbi iz temeljnih i specijalističkih vojnih vještina te izrada plansko-borbene dokumentacije stožera brigade kroz vojni proces donošenja odluke na možebitnim pravcima operativno-taktičkog angažiranja.
Tijekom obuke pripadnika 3. pb na obučnoj prostoriji Vinež u Labinu dolazi do nesretnog slučaja gdje 29. listopada 1993. godine pogiba instruktor Slavko Cindrić uz 27 ranjenih pripadnika 3. pješačke bojne.
U siječnju 1994. godine započinje mobilizacija rovinjske 2. pb koja se razmješta na širem području grada Gospića s težištem uređene crte obrane u području sela Ribnik. Bojna je pod operativnim zapovijedanjem domicilne 9. gardijske brigade HV i aktivno sudjeluje u izvršenju povjerenih zadaća, u potpunosti opravdavajući ulogu koja je dodijeljena pričuvnoj postrojbi u statusu pridodanih snaga gardijskoj brigadi.
Početkom listopada 1994. brigada samostalno preuzima dodijeljeno područje odgovornosti, sa zadaćom osiguranja crte obrane na širem području grada Gospića, preko Medačkog đepa do padina Velebita, dok su visove držali pripadnici Specijalne policije MUP-a. Zapovjedništvo brigade s pristožernim postrojbama razmješta se u selo Brušane, a crtu obrane zaposjeda, dodatno utvrđuje i osigurava labinska 3. pješačka bojna kao okosnica namjenski organiziranih snaga (NOS) brigade.
Zbog iznimno zahtjevnog ispresijecanog planinskog zemljišta na obroncima Velebita, oštre zimske klime i korištenja improviziranih putnih komunikacija čiju je prohodnost iznimnim naporima održavala inženjerijska satnija brigade, kojima su bile povezane naše otporne točke uređene obrane, predmetno angažiranje brigade bilo je jedno od najizazovnijih zadaća te faze Domovinskog rata, posebice u svijetlu činjenice da su tada započele operativno-planske pripreme za završne oslobodilačke operacije HV.
Svekoliku kompleksnost uvjeta boravka i djelovanja oslikava činjenica da su se ubojna sredstva i hrana na dio položaja (Debela Glava i Crni vrh) nosila pješke za što je u uvjetima visokog snijega i čestih vododerina bilo potrebno višesatno pješačenje i uspon, dok je povremeno topljenje snijega uzrokovalo vodene bujice koje su odnosile dijelove privremenih putnih komunikacija. Tijekom neprijateljskog napada na otpornu točku u selu Ribnik, ranjen je zapovjednik 3. satnije Josip Načinović-Pino.
Zbog planiranja moguće uporabe snaga Zbornog područja Gospić u napadnoj operaciji deblokade opkoljenog Bihaća i moguće humanitarne krize, brigadna namjenski oblikovana skupina ekvivalenta ojačane bojne je tijekom predmetnog angažiranja tijekom zime 1994./1995. godine višekratno izvlačena s crte i raspoređivana na napadne polazne položaje, predajući pritom osiguranje obrambene crtu riječkoj 111. brigadi, no zbog snažne diplomatske aktivnosti međunarodne zajednice napadna operacija planirana za 18. studenoga 1994. je odgođena u posljednji čas.
Nakon navedenog zimskog angažiranja na širem području Gospića, koje je potrajalo do početka ožujka 1995. godine, ljudstvo brigade odlazi na odmor te se demobiliziraju 3. pješačka bojna i pristožerne postrojbe brigade.
Uži sastav zapovjedništva brigade koji se tada nalazio na IZM Brušani tijekom prosinca 1994. i siječnja 1995. godine, započinje s provedbom stožerne vježbe na zemljovidu i izrade borbeno-planske dokumentacije za izvršenje napadne vojne operacije OLUJA. Nadređeno zapovjedništvo je u navedenoj operaciji 119. brigadi namijenilo zadaću „snaga koje slijede i podupiru“ združenim djelovanjem s 1. gardijskom brigadom TIGROVI osloboditi privremeno okupirana područja, na zadanom operativno-taktičkom pravcu, te izbiti na državnu granicu RH.
U razdoblju do srpnja 1995. časnici zapovjedništva brigade provodili su zapovjedna izviđanja položaja i pozicija uvođenja u borbeni raspored napadne operacije, upoznavanja s planiranim fazama i tempom napada, stožernim točkama na težištu operativno-taktičkog pravca djelovanja te razrade zadaća podređenim postrojbama brigade.
Po primitku zapovijedi za napad, u popodnevnim satima 02. kolovoza 1995. godine brigada započinje, putem nadležnih Ureda za obranu, punu mobilizaciju svih podređenih postrojbi; u Puli zapovjedništvo brigade, pristožerne postrojbe brigade i 1. pb, u Rovinju 2. pb, u Labinu 3. pb i u Buzetu Topničko-raketni divizion (TRD). Po narastanju snaga napuštena su mobilizacijska zborišta i provedeno je izmještanje brigade na šire područje Križpolja.
Zadaća ZP-a Gospić bila je razbijanje obrane 15. Ličkog korpusa SVK-a (komandant general major Stevo Ševo i NS pukovnik Milan Đaković) presijecanje srpskih snaga u širem području Plitvičkih jezera, te na crti Kapela Korenička – Tržačka Raštela spajanje sa snagama 5. korpusa ABiH. U drugoj fazi trebalo je osloboditi cjelokupno područje Like i izbiti na državnu granicu s BiH. Glavni je napad planiran na smjeru Glibodol – Lička Jasenica – Saborsko – Selište Drežničko – Tržačka Raštela – državna granica. Pomoćni su napadi planirani na smjerovima Čanak – Trnavac – Homoljačko polje – Ličko Petrovo Selo i Novi Lički Osik – Ljubovo – Bunić.
U napadnoj VRO OLUJA 119. brigada je izvršila zadaću na glavnom smjeru napada Zbornog područja Gospić, na operativno-taktičkom pravcu Lička Jasenica – Saborsko – Plitvička Jezera – Rakovica - Tržačka Raštela – Ličko Petrovo Selo - državna granica RH s Bosnom i Hercegovinom.
Sukladno razvoju operativne situacije na bojištu brigada je, ostvarivši zadane taktičke ciljeve, preuzela kontrolu nad područjem NP Plitvička jezera, s ciljem zaštite nacionalnog parka i osiguranja državne granice RH na ovom dijelu bojišta, posebice nadzor i kontrolu teritorija nakon borbenih djelovanja na nacionalnom teritoriju i na susjednom području zapadne BiH koje su imale refleksije na nekontrolirano kretanje naoružanih osoba i civila u zagraničnom području.
Tijekom VRA Oluja brigada nije imala smrtno stradalih pripadnika, što je izuzetan uspjeh uzevši u obzir kompleksnu zadaću uvođenja u borbeni raspored 1. Gardijske brigade HV u selu Stajnica uključujući i njenu tenkovsku bojnu i najveći dotad istovremeni broj angažiranog ljudstva, tehnike, naoružanja, minsko-eksplozivnih i ubojnih sredstava. Povratak brigade, po bojnama u matična ZM, bio je veličanstven a dočeci u svim gradovima nezaboravni.
Završnim operacijama na ratištu, dvjema obrambenim u istočnoj Slavoniji (OP Zid i OP Feniks) i južnom bojištu (OP Maestral) a napadno-oslobodilačkom (OP Oluja) na centralnom bojištu Republike Hrvatske, promijenjen je strateški odnos snaga i uspostavljena vojna ravnoteža u regiji, kao preduvjet mirovnim pregovorima u Daytonu, SAD. Pretpostavke takve djelotvornosti i uspješnosti nalazimo u brzom narastanju operativne sposobnosti Hrvatske vojske 1992-1995., a samim tim i 119. brigade kao njenog nedjeljivog dijela. Pobjeda HV-e u Oluji je kombinacija poboljšanja strukture snaga i tadašnje doktrine (zračno-kopnene bitke) prije operacije i ključnih rasijecanja srpskih položaja. Profesionalna poboljšanja i sposobnost HV-a da planira i organizira operacije impresivne veličine i složenosti, te razvoj sposobnosti za provedbu operacija visokog tempa u svrhu dubokog prodora u neprijateljevu obranu, ključ su uspjeha.
Nakon izvršene demobilizacije postrojbi, konzerviranja naoružanja i vojne opreme te kraćeg odmora, brigada početkom listopada 1995. dobiva zadaću osiguranja državne granice na širem području grada Korenice.
Namjenski organizirane snage strukturirane od 1.pb, TRD i pristožernih postrojbi brigade raspoređene su na operativno-taktičkom pravcu: most na Korani – s. Vaganac – Ličko Petrovo selo - Željava – Lička Plješivica (tt. 1645 m n/v) koja se pruža u smjeru sjeverozapad-jugoistok od Plitvičkih jezera do Zrmanje i dijeli Liku od Pounja. Brigada zadaću provodi do 23. prosinca 1995. kada osiguranje predaje pripadnicima MUP Republike Hrvatske.
Po povratku u Pulu brigada započinje demobilizaciju i mirnodopskim aktivnostima uređuje dodijeljenu vojarnu „Svetica“ u Šišanu, skladišta ratne materijalne doknade (RMD) Kaštelir u Štinjanu, te od 1. lipnja 1999. započinje svoj mirnodopski preustroj. Krajem 2000. godine završava preoblikovanje i od 01. siječnja 2003. godine brigada mijenja ime u 635. pbr HV, koja je do gašenja baštinila tradicije 119. brigade. Pazinska 154. domobranska pukovnija 1. siječnja 2001. preimenovana u 636. pješačku brigadu, te od 1. srpnja 2003. integrirana sa 635. pbr iz Pule (bivša 119. brigada HV), te kao takva djelovala do njenog potpunog rasformiranja 31. prosinca 2004. godine.
Prvi zapovjednik 119. brigade bio je brigadir Branko Bošnjak (rujan -studeni 1991.) a načelnik stožera brigadir Marijan Mužinić. Nakon brigadira Bošnjaka, ulogu zapovjednika preuzima brigadir Mužinić (studeni 1991. - kolovoz 1992.), dok je ona NS/zamjenika povjerena pukovniku Josipu Strugaru. Brigadira Mužinića zatim mijenja pukovnik Mauro Ukušić (kolovoz 1992. - studeni 1994.), s načelnikom stožera satnikom Edijem Svichem i kratko bojnikom Cvjetkom Vretenarom kao NS/zamjenicima. Nakon pukovnika Ukušića pukovnik Mirko Vuković (studeni 1994. - 1998.) je obnašao dužnost zapovjednika uz načelnika stožera bojnika Roberta Fabrisa i kratko pukovnika Darka Martinovića, dok je dužnost posljednjeg zapovjednika prije službenog gašenja postrojbe obnašao bojnik Roberto Fabris (1998. - 2000.).
Slavno ime 119. brigade imalo je čast nositi 6300 građana Istre, čiji su pripadnici sudjelovali u obrambenim i napadnim operacijama na ličkom bojištu te je brigada pored navedenog poslužila, dijelom svojeg djelatnog i pričuvnog osoblja, kao jezgra za stvaranje drugih postrojbi u Istri, kao što su Vojno-pomorsko zapovjedništvo sjeverni Jadran i njena satnija mornaričko-desantnog pješaštva „Vange“, 92. Zrakoplovna baza Pula i 35. inženjerijsko-pontonirska bojna. Ratna brigada je preustrojem i racionalizacijom OS RH ugašena 2000., a Grad Pula trajno je obilježio njeno djelovanje davanjem imena brigade gradskoj ulici i nagradom Grada Pule 1. bojni 119. brigade, kao što su to učinili gradovi Rovinj i Labin nagradivši svoju 2. i 3. bojnu 119. brigade, te davanjem imena ulici u Rovinju po Tomislavu Brstilu, najmlađem poginulom pripadniku brigade. U prigodi 15. obljetnice osnutka i ustrojavanja Oružanih snaga Republike Hrvatske te obilježavanja Dana Oružanih snaga i Hrvatske kopnene vojske 28. svibnja 2006., predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao je 119. brigadu HV za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog. Odlukom Vlade Republike Hrvatske usvojenoj na 114. sjednici održanoj 13. rujna 2018. godine u Puli, preimenovan je vojni poligon HV na rtu Kamenjak kraj Premanture u „Vojni poligon 119. brigade HV“.
Tijekom cijelog razdoblja Domovinskog rata 119. brigadu karakterizira vrlo visok stupanj odgovornosti svih zapovjednih razina, ali i svih pripadnika brigade, (iznimno visok odaziv na mobilizaciju, zanemariv broj samovoljnog napuštanja postrojbe ili pak samovoljnih i neplaniranih akcija), visoka razina profesionalnosti i stručnosti časnika i dočasnika za uvjete pričuve i visoka razina borbene spremnosti snaga. Humanost i briga za vlastitog vojnika, domicilno stanovništvo u području operativnog razmještaja ali i odnos prema poraženom protivniku sukladno Ženevskoj konvenciji još je jedna značajka po kojoj je ova postrojba bila prepoznatljiva.
Na svom zahtjevnom i složenom ratnom putu, koji smo prošli bez nedoličnog ponašanja jer smo bili dobro ustrojeni, 119. brigada je uživala poštovanje žitelja na prostorima na kojima je djelovala, a u sredini u kojoj je izrasla nesebičnu logističku, moralnu i svekoliku drugu potporu.
Brigada i danas čuva vječnu uspomenu na sedam poginulih pripadnika koji su dali živote za Domovinu: Tomislava Brstila, Dušana Bulešića, Marijana Vinkovića, Damira Meaškog, Nenada Kalčića, Bajra Draginovića i Slavka Cindrića, te osamdeset ranjenih i oboljelih. S obzirom da se kultura sjećanja u društvu aktualizira kroz komunikacijske i identifikacijske procese, monografija "119. brigada HV u Domovinskom ratu 1991. - 1995." izdana u prigodi 30. obljetnice osnutka ratne brigade 07. rujna 2021. godine, predstavlja formu kulture sjećanja svojevrsni "ratni memento istarski", koja govori o poginulim, ranjenim i oboljelim pripadnicima postrojbe i o ratnom putu brigade gdje su objašnjeni događaji i procesi koji nisu ostali zabilježeni, a još manje objašnjeni u kontekstu ratnih zbivanja u Hrvatskoj i Istri.
U konačnici, bez tisuća anonimnih i samozatajnih pripadnika 119. brigade, bez njihove žrtve i odricanja, bez onih koji su u ratu poginuli, ranjeni i oboljeli koji i danas trpe posljedice, bez samoprijegornog izlaganja strahu, hladnoći i protivniku - tog nesebičnog izraza časnog služenja Domovini, bez doprinosa svih obitelji povezanih u mislima s brigadom na ličkom bojištu, i svekolike logističke potpore stanovništva i gospodarskih subjekata u domicilnim gradovima bojni, zasigurno ne bi bilo Pule i Istre kakva je danas ili kakva će biti sutra.
Prisjećanje na razdoblje angažiranja 119. brigade u Domovinskom ratu, svakom od nas tko ga je proživio jest doista i s pravom „sjećanje na dane zajedništva, ponosa i slave“. To naše sjećanje vezano je prvenstveno na iskreno i čisto, bespoštedno i plemenito zajedništvo, međusobno razumijevanje, odgovornost i domoljublje koje je krasilo pripadnike 119. brigade HV u vremenu iznimnih ljudskih žrtava i materijalnih razaranja tijekom agresije na RH.
Pripadnici 119. brigade su svojom nesebičnim doprinosom i krvlju ispisali najsvjetlije stranice moderne hrvatske povijesti jer su imali mogućnost ostati na istarskom asfaltu, ali su izabrali ličko blato, kišu i snijeg te tristo kilometara od svog doma branili Istru, znajući da se ona brani svuda gdje je bila privremeno okupirana Hrvatska.
Svaki je rat velika ljudska tragedija, ali isto tako i važno kolektivno iskustvo. Ratovi potvrđuju važnost postojanja zajednice, važnost solidarnosti njenih članova i važnost prepoznavanja temeljnih vrijednosti te zajednice. Za Republiku Hrvatsku je Domovinski rat bio veliki test jesmo li mi doista zajednica tj. nacija želimo li sačuvati taj naš nacionalni identitet, jedinstvo naše nacionalne zajednice i dijelimo li zajedničke vrijednosti koje su potrebne za naš opstanak.
Tijekom rata iskazana je odlučnost, požrtvovnost i kreativnost, ali i izrazita ujedinjenost oko zajedničkog cilja borbe protiv srpskog agresora i stvaranja demokratske Republike Hrvatske. Naslijeđe i legitimitet Domovinskog rata još su više naglašeni činjenicom da su uz Hrvate stale i brojne nacionalne manjine (Bošnjaci, Albanci, Talijani, Slovenci, Makedonci, Česi, Mađari, Rusini, Slovaci, Srbi i drugi).
Nacionalna struktura 119. brigade potvrđuje ovu tvrdnju ne kao izuzetak, već kao pravilo.
Republika Hrvatska je u vrlo kratko vrijeme od zemlje primateljice postala zemlja koja aktivno pridonosi miru i stabilnosti. Njezina iskustva iz Domovinskog rata jesu to dragocjenija što sobom nose spoznaje vrijednosti mira i ratnih razaranja. Zato i ne začuđuje što su hrvatski vojnici, među kojima i nekoliko časnika i dočasnika poniklih u 119. brigadi u donedavnoj djelatnoj vojnoj službi na visokim zapovjednim i stožernim dužnostima, bili duboko motivirani i vođeni željom da svoja znanja, vještine i sposobnosti iskoriste za stvaranje preduvjeta stabilnog mira na područjima mirovnih misija UN-a i operacija potpore mira NATO i EU.
Stoga danas Klub 119. brigade kroz svoju primarnu misiju baštini ratna sjećanja i uspomene odricanja za Domovinu kao jednu od najvećih vrijednosti koju naraštaj sudionika Domovinskog rata ostavlja i prenosi mladim naraštajima u trajni zalog, jer samo oni pojedinci, ljudi i narodi koji pamte, poštuju i vrednuju svoju prošlost, mogu živjeti dostojnu sadašnjost i budućnost.
umirovljeni brigadir HV Davor Gregorović, mag. pol.
ratni pomoćnik zapovjednika 119. brigade HV za informativno-psihološko djelovanje i sigurnost (1992. - 1996.)