JNA i TO

JNA i TO

Nakon predaje snaga JNA u Gospiću u drugoj polovici rujna raspala se mirnodopska organizacija JNA u Lici. Od Karlovca do Knina samo je na vojnom poligonu kod Slunja bilo ratno zapovjedno mjesto Komande 5. vojne oblasti s manjim postrojbama zaduženim za osiguranje i potporu. Jedina jača snaga bila je u području Plitvica: dvije oklopne bojne i skupina raznorodnih snaga ekvivalenta bojne.

Do druge polovice studenog snagama JNA i TO u Lici i južnom Kordunu zapovijedala je izdvojena skupina Komande Riječkog korpusa na Plitvicama. Tada je zamijenjena s Komandom Operativne grupe-3 (OG-3) čiji je ustroj Komanda 5. vojne oblasti zapovjedila 10. studenog. OG-3 je bila nadležna za područje Plitvice – Slunj – Ogulin – Otočac – Gospić – Sveti Rok– Udbina. U njezin su sastav ušle: Druga taktička grupa (TG-2), Druga operativna zona TO SAO Krajine, 5. partizanska brigada, haubički divizijun 2. mješovite protuoklopne topničke brigade, 1. oklopna bojna 329. oklopne brigade, mehanizirani bataljun 4. oklopne brigade, 6. lička divizija i ostale postrojbe JNA i TO u njenom području odgovornosti. Za zapovjednika je određen general-potpukovnik Vladimir Banjanin. Formiranjem OG-3 prestao je rad izdvojenog zapovjednog mjesta Riječkog korpusa, čije su snage i sredstva ušle u sastav OG-3.

Popuna je planirana od ljudstva koje je bilo na ratnom rasporedu 35. partizanske divizije iz Korenice, Donjeg Lapca i Gračaca. S područja općina Gospić i Otočac popuna, naravno, nije bila moguća zbog malobrojnog stanovništva srpske nacionalnosti. Divizija je ustrojena tek 24. listopada od zatečenih postrojbi JNA, dobrovoljaca iz Srbije i lokalnih prostornih skupina TO s područja Titove Korenice organiziranih na seoskom principu.

Za djelovanje na području Like na temeljima 35. partizanske divizije osnovana je 6. lička divizija na temelju zapovijedi Saveznog sekretarijata za narodnu obranu od 26. rujna 1991. Bio je to očit pokušaj vezivanja s tradicijom iz Drugog svjetskog rata, mislilo se da ime 6. ličke ima veću težinu od 35. partizanske divizije. Divizija, pod zapovijedanjem pukovnika Save Jurasovića, zadržala je mobilizacijski razvoj 35. partizanske divizije, a promijenila je samo mobilizacijska zborišta.

Divizija se sastojala od tri brigade, 1., 2. i 4. ličke, nepotpunog oklopnog bataljuna 329. oklopne brigade iz Banja Luke, inženjerijskog bataljuna i dva divizijuna haubica 105 mm. Druga brigada bila je na širem području Vrhovina uključujući Brinje i Otočac, 4. oko Titove Korenice i 1. u Bruvnu (Udbina). Do kraja godine samo su 2. i 4. lička brigada ustrojene i uključene u borbu, dok je 1. lička brigada imala ljudi tek za jedan bataljun, a i oni su mobilizirani u Srbiji. Logistička potpora divizije bila je preko 405. pozadinske baze iz Knina. Motorna vozila dobila je od snaga povučenih iz Slovenije i kontingenta 1. vojne oblasti JNA. Od postojeće operativne zone TO SAO Krajine, formiran je 1. listopada Štab 2. operativne zone TO. Područje Gračaca ostalo je izvan OG-3 i vezano je za Komandu Kninskog korpusa.

Napadnu operaciju Komande 5. vojne oblasti na području Like i južnog Korduna trebao je provesti Riječki korpus obranom vojarni u Rijeci i Delnicama, a potom probojem pravcem Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice. S obzirom da je Komanda Riječkog korpusa s glavninom postrojbi u Istri i Gorskom kotaru odsječena i okružena od ostatka korpusa, operacija nije provedena.

Borbe na ličkom dijelu bojišta OG-3 bile su teže i zahtjevnije, uglavnom na širem području Otočca, na pravcima prema Plaškom, Vrhovinama i Buniću. Do kraja rujna hrvatske snage su učvrstile obranu Otočca i prešle u manje napade i protunapade, uglavnom na Drenov Klanac.

Glavni teret JNA prema Otočcu i Brinju bio je na 2. ličkoj brigadi koja se dugo ustrojavala od lokalnog srpskog stanovništva, a od Titove Korenice i Bunića na 4. ličkoj brigadi.

Upravo je 4. brigada 10. prosinca napala i zauzela selo Čanak. U protunapadu od 11. do 13. prosinca Hrvatska vojska je vratila Čanak, selo Glibodol i oslobodila selo Dabar, te tako do kraja 1991. u svoju korist poboljšala operativni položaj u Lici.

Predaja vojarni JNA u Perušiću i Gospiću sredinom rujna ujednačila je relativni odnos snaga zbog ratnog plijena koji su zarobile hrvatske snage. Srpske snage prešle su u obranu i povukle se iz istočnih dijelova Gospića na položaje ispred Metka.

TO u Lici 1991 – 1992.

Na području Like JNA je pomogla preustroju TO tijekom ožujka 1992. godine. Po novom ustroju TO se sastojala od: Zonskog štaba TO Lika sa sjedištem u Korenici, 7. brigade TO sa sjedištem u Gračacu, 8. brigade TO sa sjedištem u Korenici, 145. lake pješačke brigade sa sjedištem u Plaškom, 73. odreda TO sa sjedištem u Vrhovinama (formiran preustrojem 2. brigade 6. ličke divizije JNA, zapovjednik pukovnik Božo HINIĆ), 93. odreda TO sa sjedištem u Bruvnu kraj Udbine, 51. haubičkog artiljerijskog divizijuna 105 mm sa sjedištem u Udbini, 73. mješovitog protuoklopnog artiljerijskog divizijuna sa sjedištem u Gračacu, 34. lake artiljerijske baterije PZO 20/3 mm sa sjedištem u Korenici, 81. pozadinske baze TO sa sjedištem u Korenici, općinskih štabova TO u Gračacu, Donjem Lapcu, Korenici i Plaškom. Osim toga aerodrom Udbina je određen za formiranje i smještaj 56. mješovite avijacijske eskadrile i 20. grupe za osiguranje aerodroma i postrojbi podređenih Ministarstvu obrane tzv. RSK.

Tijekom ljeta 1991. jedinice TO SAO Krajine zaposjele su crtu obrane na rubovima područja gdje je srpsko stanovništvo bilo u većini. Na području Otočca srpski položaji protezali su se crtom Dabar – Brlog – Srpsko Polje – Drenov Klanac – Staro Selo – Podum – Zalužnica – Turjanski, a na području Gospića crtom Kozjan – Ljubovo – Novi Lički Osik – istočni dio Gospića – Divoselo.

Vlasti tzv. SAO Krajine počele su 11. srpnja 1991. mobilizaciju svih štabova i jedinica TO na području SAO Krajine. Ratne pripreme pobunjenih Srba ubrzane su nakon što je Vlada SAO Krajine 1. kolovoza 1991. proglasila stanje neposredne ratne opasnosti. Istoga dana Vlada je proglasila i primjenu Zakona o obrani Republike Srbije na području SAO Krajine. Oružane snage SAO Krajine sastojale su se od TO SAO Krajine i jedinica za posebne namjene SUP-a SAO Krajine. Već sredinom lipnja 1991. rad općinskih štabova TO koordiniran je iz Knina.

Glavni štab TO SAO Krajine tek je 30. rujna 1991. u potpunosti profunkcionirao, nakon što su pristigli aktivni i umirovljeni oficiri koje je poslao Savezni sekretarijat za narodnu obranu. Komandant Glavnog štaba TO postao je umirovljeni general-potpukovnik Ilija Đujić, kojeg će krajem studenoga 1991. zamijeniti pukovnik Radoslav Maksić. Umjesto pukovnika Maksića, dužnost komandanta tijekom siječnja i veljače 1992. obavljao je pukovnik Dušan Kasum.

JNA je krajem rujna 1991. podredila svom zapovjedništvu TO SAO Krajine te je pokrenula njezinu reorganizaciju. Unatoč kadrovskoj i materijalnoj pomoći JNA, TO SAO Krajine imala je i dalje velikih poteškoća u funkcioniranju. Uz manjak ljudstva jednu od glavnih poteškoća predstavljala je niska razina morala u jedinicama. Slično kao i milicija, pripadnici TO nisu primali novčane naknade. Stoga se događalo da cijele jedinice napuštaju ili odbijaju ići na položaje.

Većina dobrovoljaca dolazila je u organizaciji oporbenih srbijanskih političara poput Vojislava Šešelja ili Vuka Draškovića. Za Komandu operativne zone dobrovoljci su predstavljali nedisciplinirane i nepouzdane vojnike koji umjesto u borbi vrijeme provode u pljački ili političkoj agitaciji.

Pripreme za plansko povlačenje JNA s okupiranih područja RH počele su u veljači 1992. Povlačenje je obuhvatilo postrojbe i ustanove JNA te materijalno-tehnička sredstva. Tijekom ožujka 1992. JNA je započela s predajom položaja jedinicama srpske TO, a koje je završeno do lipnja 1992. Premda je JNA do povlačenja predala postrojbama TO i milicije 262 tenka, 56 borbenih oklopnih vozila, 1360 topničkih oruđa te oko 65 000 komada pješačkog naoružanja, pobunjeni Srbi otežavali su izvlačenje jedinica JNA. Među srpskim stanovništvom vladao je strah jer je smatralo da ih snage UNPROFOR-a neće moći zaštiti od napada hrvatskih snaga.

S obzirom na to da se JNA do 19. svibnja 1992. morala povući s područja RH, dio naoružanja čije je izvlačenje onemogućeno ostao je. Tako je 16. svibnja 1992. milicija RSK zaustavila izvlačenje bitnice samohodnih višecijevnih lansera raketa 128 mm i divizijuna topova 130 mm M-46 koji su pripadali 580. mješovitoj artiljerijskoj brigadi. Naoružanje koje nije izvučeno ugrađeno je u jedinice pobunjenih Srba, iako to nije bilo predviđeno.

Usporedno s pripremama za povlačenje jedinica JNA i dolazak UNPROFOR-a, JNA je krajem veljače 1992. započela preustroj srpske TO. Naredbom Saveznog sekretara za narodnu obranu 27. veljače 1992. formiran je Glavni štab TO RSK sa sjedištem u Kninu. Pukovnika D. Kasuma na čelu Glavnog štaba zamijenio je general-potpukovnik Milan Torbica. Istom naredbom formirano je šest zonskih štabova TO prema regionalnom principu.

Za komandanta Zonskog štaba postavljen je pukovnik Milan Šuput koji je dužnost preuzeo krajem svibnja 1992. Dotada je dužnost komandanta vršio pukovnik Jovo Uzelac. Krajem veljače 1992. Zonski štab TO Lika se prema formaciji trebao sastojati od Komande, Komande stana, čete veze, voda vojne policije, lakog artiljerijskog raketnog voda protuzračne obrane (PZO), izvidničkog voda, zaštitnog voda, 73. odreda TO, 93. odreda TO, 7. brigade TO, 8. brigade TO, 145. brigade TO, 34. lake artiljerijske baterije PZO 20/3 mm, 51. haubičkog artiljerijskog divizijuna 105 mm, 73. mješovitog protuoklopnog artiljerijskog divizijuna, haubičkog artiljerijskog divizijuna 122 mm, 81. pozadinske baze TO, radio relejnih čvorišta Ćelavac i Lička Plješivica, te općinskih štabova TO u Donjem Lapcu, Gračacu, Korenici i Plaškom. Krajem ožujka 1992. u Zonskom štabu TO Lika nalazilo se oko 7050 oficira, podoficira i vojnika. Manevarska struktura imala je oko 3950 pripadnika, dok je prostorna struktura imala oko 3100.

Zonski štab TO Lika opskrbljivan je preko 530. pozadinske baze JNA u Bosanskom Petrovcu. Na aerodromu Udbina formirane su 56. mješovita avijacijska eskadrila i 20. grupa za osiguranje aerodroma te su izravno podređene Ministarstvu obrane RSK.

Zapovijed za formiranje 73. odreda TO izdana je krajem ožujka 1992. Odred je nastao preustrojem 2. ličke brigade JNA, a za sjedište komande određene su Vrhovine.

Na dužnosti komandanta 73. odreda nalazio se pukovnik Božo Hinić, kojega je u lipnju 1992. zamijenio pričuvni kapetan I klase Bogdan Srdić. Odred se sporo formirao uz velike poteškoće. Prema dostupnim podacima, moguća formacija 73. odreda TO sastojala se od Komande, tri pješačke čete, baterije minobacača 120 mm, čete tenkova, protuoklopnog i pozadinskog voda.

Krajem rujna 1992. došlo je do promjena u formaciji prostorne strukture TO Zonskog štaba. Pojedine jedinice TO rasformirane su, a svi odredi TO preustrojeni su u čete TO. Prelaskom ljudstva iz prostorne u manevarsku strukturu pojavio se problem osiguranja objekata infrastrukture. Problem je riješen tako što su osobe na radnoj obvezi prebačene u Civilnu zaštitu, te im je povjerena dužnost čuvanja objekata.

Zapoviješću komandanta Glavnog štaba TO RSK generala M. Torbice 16. listopada 1992. TO RSK preimenovana je u Srpsku vojsku Krajine (SVK), dok je Glavni štab TO RSK preimenovan u Glavni štab SVK. Komandant Glavnog štaba SVK sa sjedištem u Kninu postao je general-major Mile Novaković.