18. pješačka brigada SVK

18. pješačka brigada SVK

Osamnaesta pješačka brigada SVK nastala je od 8. brigade TO RSK krajem studenog 1992. godine. Komanda brigade smještena je u Bunić kraj Udbine. Komandant brigade postao je pukovnik Dragan Bešir (1991/1992. obavještajni oficir 6. ličke divizije JNA), dotadašnji komandant 8. brigade. Krajem ožujka 1993. za komandanta brigade postavljen je bivši komandant 4. ličke brigade, pukovnik Milan Milivojević koji je dotada službovao u VJ. Početkom kolovoza 1993. dužnost komandanta preuzeo je potpukovnik Mirko Radaković. Osamnaesta pješačka brigada formirana je prema formaciji koja je propisana krajem 1992. Brigada se trebala sastojati od Komande, Komande stana, voda veze, izviđačko- diverzantskog voda, tri pješačka bataljuna, čete za osiguranje aerodroma Udbina, čete tenkova, mješovitog protuoklopnog artiljerijskog divizijuna, haubičkog artiljerijskog divizijuna 105 mm, lakog artiljerijskog divizijuna PZO, pionirskog i pozadinskog voda. Prema navedenoj formaciji brigada je trebala imati 2038 oficira, podoficira i vojnika. Pješački bataljuni trebali su se sastojati od Komande, desetine veze, tri pješačke čete, čete minobacača 120 mm, protuoklopnog i pozadinskog voda. Prilikom formiranja pješačkih bataljuna došlo je do odstupanja od propisane formacije, a neke jedinice nisu niti formirane. Prvi pješački bataljun sastojao se od tri pješačke čete, voda minobacača 120 mm, tri mješovita voda minobacača i baterije protuzračnih topova 40 mm. Drugi pješački bataljun sastojao se od tri pješačke čete, voda minobacača 82 mm, voda minobacača 120 mm, lakog artiljerijskog raketnog voda PZO i protuoklopnog voda. Treći pješački bataljun sastojao se od tri pješačke čete, voda minobacača 82 mm, voda minobacača 120 mm, protuoklopnog voda i voda protuzračnih topova 20/3 mm.

Laki artiljerijski divizijun PZO nije formiran jer su na razini pješačkih bataljuna i čete za osiguranje aerodroma u veljači 1993. formirane jedinice PZO. Umjesto haubičkog artiljerijskog divizijuna 105 mm formiran je haubički artiljerijski divizijun 122 mm, jedini takve vrste u pješačkim jedinicama korpusa, koji se sastojao od dvije baterije haubica 122 mm D-30. Kao samostalne jedinice unutar brigade formirane su po jedna baterija brdskih topova 76 mm B-1 i haubica 105 mm.

Zbog uspjeha hrvatskih snaga u operaciji „Gusar“, Komanda Ličkog korpusa u veljači 1993. naredila je formiranje snaga za intervencije. Na razini 18. pješačke brigade formirana je jedinicu za intervencije jačine 30 vojnika, odnosno dva pješačka voda. Jedinica je za potporu imala vod topova 76 mm M-42, vod minobacača 120 mm i vod tenkova T-55. Interventna jedinica na raspolaganju je imala četiri motorna vozila te je u odnosu na druge jedinice u brigadi predstavljala manevarsku snagu izravno podčinjenu Komandi brigade. Osim na razini brigade, jedinice za intervencije formirane su i u pješačkim bataljunima. Svaki bataljun formirao je vod za intervencije ojačan vodom minobacača 60 mm ili 82 mm, ali bez motorizacije. U prvoj polovini 1994. jedinica za intervencije 18. pješačke brigade preformirana je. Znatno ojačana, jedinica se sastojala od kamiona s protuzračnim topom 40 mm, dva oklopna transportera M-60, čete tenkova, motorizirane čete i pješačke čete zvane „13. Garava“.

Ukupno se u jedinici nalazio 141 oficir, podoficir i vojnik. Iz navedenog se može zaključiti da većina jedinica brigade nije imala sposobnost za manevar čak niti u zoni odgovornosti brigade. Prema tome, unatoč promjenama u organizacijsko-formacijskoj strukturi, 18. pješačka brigada i dalje je bila jedinica slična jedinicama prostorne strukture TO.

U 1993. pod Komandom brigade nalazile su se jedinice prostorne strukture. Tijekom 1994. jedinice su preustrojene i objedinjene u 1. vojno-teritorijalni odred Korenica. Odred se sastojao od tri voda iz Korenice, voda Ličko Petrovo Selo, voda Plitvička jezera, voda Udbina i voda Vrhovine.

Krajem ožujka 1993. brigada je raspolagala sa 76 motornih vozila. Stanje se do veljače 1995. popravilo, tako da je brigada raspolagala sa 107 motornih vozila, ali je 14 vozila bilo za rashod. Unatoč poboljšanju, raspoloživi broj motornih vozila nije povećao sposobnost jedinica za manevar. Krajem lipnja 1995. u jedinicama za potporu, protuzračnu obranu i protuoklopnu borbu nedostajalo je 26 vozila za vuču. Lošoj mobilnosti jedinica doprinosila je i nestašica goriva koja je samo pogoršana čestim krađama. Ustvari, krađe goriva postale su toliko česte da je Komanda brigade naredila da se svi počinitelji krađe strijeljaju „na licu mesta bez suđenja“. Nema naznaka da je itko strijeljan zbog krađe goriva, ali nestašice goriva bile su tolike da je brigada za dostavu hrane na položaje koristila 108 konjskih zaprega. Nije poznato s koliko je osobnog pješačkog naoružanja 18. pješačka brigada raspolagala, ali prema količini ostalog naoružanja može se zaključiti da je bila solidno naoružana postrojba. Od lakog naoružanja brigada je raspolagala s: dva protuzračna raketna oruđa Strijela-2M, 41 teškom strojnicom, 33 ručna raketna bacača M-79, 148 ručnih raketnih bacača M-80 i 179 ručnih bacača M-57. Za topničku potporu brigada je imala: sedam protuzračnih topova 20 mm, šest protuzračnih topova 40 mm, 14 minobacača 60 mm, 29 minobacača 82 mm, 14 minobacača 120 mm, pet brdskih topova 76 mm B-1, šest topova 76 mm M-42, 20 netrzajnih topova 82 mm M-60, pet haubica 105 mm, 12 haubica 122 mm D-30 i četiri topa 130 mm M-46. Brigada je posjedovala i višecijevni lanser nevođenih raketnih zrna 57 mm koji je skinut sa zrakoplova MiG-21. Oklopništvo brigade sastojalo se od jednog borbenog oklopnog vozila, dva samohodna protuzračna topa 30/2 mm, jednog oklopnog transportera BTR-50, 11 oklopnih transportera M-60, jednog tenka M-84 i devet tenkova T-55. Unatoč općoj neimaštini, ratna tehnika je uz manje neispravnosti bila borbeno spremna.

Tijekom 1994. u 18. pješačkoj brigadi zabilježen je porast popune ljudstvom, što se može pripisati dolasku na ispomoć pripadnika drugih jedinica SVK te iz VRS. Tijekom 1994. u brigadu nisu dolazili dobrovoljci, ali su kao ispomoć dolazili pripadnici Kordunaškog i Slavonsko-baranjskog korpusa SVK te 2. krajiškog korpusa VRS. Osim za držanje položaja, pripadnici jedinica SVK izvan zone odgovornosti Ličkog korpusa korišteni su za čuvanje tvornice „MOL“ u Novom Ličkom Osiku. Tvornica je imala strateški značaj za RSK jer je proizvodila streljivo kalibra 105 mm i 120 mm. Premda se u brigadi početkom 1995. nalazilo 14 aktivnih starješina iz VJ i dalje je nedostajalo 13 aktivnih starješina od načelnika veze do komandanata bataljuna.

Uz nedisciplinu, jedan od uzroka niskoj spremnosti za borbena djelovanja bio je i alkohol. Zbog velikog broja alkoholiziranih vojnika, Komanda brigade zabranila je točenje i prodaju alkoholnih pića u zoni odgovornosti brigade. Ipak, zabrana nije imala većeg efekta jer su zbog alkoholiziranosti smijenjeni komandanti 3. pješačkog bataljuna, haubičke artiljerijske baterije 105 mm te haubičkog artiljerijskog divizijuna 122 mm. Također, dva poručnika i šest vojnika disciplinski su kažnjeni zatvorom, dok je protiv šest pripadnika brigade pokrenut kazneni postupak pred Vojnim sudom.