JNA u Lici - uvod

JNA u Lici - uvod

Da bi se razumjelo razvoj i tijek Domovinskog rata na prostoru Like potrebno je znati etnički raspored stanovništva kakav je bio početkom 90-tih godina XX. stoljeća. Istočni dio Like, tada administrativno podijeljen na tri općine: Gračac, Korenicu i D. Lapac bio je većinski nastanjen srpskim stanovništvom. U općini Gračac bila je jedina veća hrvatska enklava - Lovinac s okolnim selima, dok je sjeverni dio općine Korenice tj. prostor Plitvičkih jezera bio etnički miješan. U zapadnom dijelu Like, administrativno također podijeljenom u tri općine: Gospić, Otočac i Senj, većinu su činili Hrvati, s tim da su se u istočnim rubnim dijelovima općina Gospić i Otočac nalazila brojna sela nastanjena Srbima, te je zapadno od Gospića postojala manja srpska enklava oko Kosinja.

S obzirom na ovako miješanu nacionalnu strukturu, nije nimalo čudno da je u Lici pobuna hrvatskih Srba trajala od 1990. do 1995. godine., tj. od samog početka, pa do kraja postojanja nelegalne političko - teritorijalne zajednice koju su njeni tvorci nazvali Srpska autonomna oblast Krajina, odnosno Republika Srpska Krajina. Ova je zajednica nastala nakon krupnih političkih promjena koje su Hrvatsku zahvatile nakon prvih višestranačkih izbora u proljeće 1990. godine.

Na izborima u tri većinske hrvatske ličke općine je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica, dok je u dvije većinski srpske pobijedila Srpska demokratska stranka, a u trećoj - Korenici SKH - SDP. Kao i drugdje u Hrvatskoj SDS je vrlo brzo postala stranka predvodnica velikog dijela Srba u Hrvatskoj za koje je pobjeda HDZ-a, stranke s jasno naznačenim nacionalnim identitetom, bila ništa drugo do povratak na stanje iz 1941. godine, odnosno povratak ustaštva. Oštar stav i protivljenje pobjedničkom HDZ-u SDS je demonstrirala već 6. lipnja 1990. kada je pokrenuta inicijativa za osnivanje Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo. Do kraja mjeseca ovoj zajednici su pristupili Gračac i D. Lapac.

Potom je 25. srpnja u ličkom mjestu Srb u organizaciji SDS-a održan masovni miting na kojem je proglašena "Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj". Legitimitet za provedbu ove deklaracije, te za djelovanje s njom povezane Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like, SDS je pokušala postići organiziranjem referenduma o srpskoj autonomiji koji je proveden od 19. kolovoza do 2. rujna. U Lici je bio proveden u svim općinama. Pozivajući se na taj referendum u Kinu je 21. prosinca 1990. proglašena Srpska autonomna oblast Krajina, u koju su od ličkih općina ušli Gračac, Korenica i D. Lapac. Godinu dana kasnije, 19. prosinca 1991. SAO Krajina je postala Republika Srpska Krajina.

U vrijeme kada je u Kninu proglašena SAO Krajina, srpska pobuna u Hrvatskoj, poznata kao "Balvan revolucija", je već trajala nekoliko mjeseci Počela je u Kninu 17. kolovoza i ubrzo se proširila po okolnim općinama s većinskim srpskim stanovništvom. U Lici su se 17. kolovoza oko Gračaca, Korenice i D. Lapca pojavili naoružani civili. U Gračacu okupljena masa provalila u stanicu milicije nastojeći oteti oružje, u Lapcu održan masovni protestni skup, dok su se u Korenici pojavile cestovne barikade i prijetilo miniranjem i zarušavanjem ceste u smjeru Slunja tj. Zagreba.

Od tada pa do kolovoza 1995. istočna Lika je ostala izvan dosega hrvatskih vlasti, koje nakon prijetnji JNA da će intervenirati protiv hrvatske policije, nisu ni pokušale silom zavesti red i mir. Iako, dakle, nije bilo intervencije, po Lici se tijekom jeseni 1990. osnivaju "ratni štabovi" čija svrha je bila priprema otpora eventualnom dolasku specijalne policije i to kroz mobiliziranje i naoružavanje pobunjenika.

Zbog opće nesigurnosti koja je zavladala prometnica Zagreb - Split preko ist. Like je posve opustila, a učestalo su minirane željezničke pruge. Početkom listopada 1990. počinje prelijevanje "Balvan revolucija" i u većinski hrvatske općina. Tako je npr. SDS 2. listopada 1990. u Gospiću održao miting na kojem su članovi glavnog odbora stranke izrazili "spremnost srpskog naroda Like na zajedničku borbu s narodom Banije i Korduna protiv terora i nasilja".

Dana 4. siječnja 1991. godine pobunjeni Srbi osnivaju svoju miliciju kao prvu oružanu formaciju Krajine. Po svom vođi, inspektoru Mili Martiću njeni pripadnici su nazivani "martićevci". Kao i drugdje, i u Lici, osnovu "martićevaca" su činili dotadašnji policajci Policijske uprave Gospić srpske nacionalnosti koji su u velikoj većini prihvatili politiku SDS-a i priključili se pobuni. U Lici su "martićevci" stanice milicije formirali u Gračacu, Korenici i D. Lapcu posve prekinuvši kontakt s Policijskom upravom Gospić.

U ožujku 1991. "martićevci" postaju sredstvo za širenje vlasti pobunjeničkih struktura i na etnički mješovita područja, kojima se nije ovladalo u prvoj fazi pobune. U tome su imali punu podršku JNA, koja je još od pobjede HDZ-a bila u stanju čestog dizanja bojne spremnosti. JNA je 1. travnja 1991. godine oko šireg područja Plitvica oformile „tampon zonu“ u koju su dovukla ogromne snage i borbenu tehniku. Snage JNA na Plitvicama bile su dio šireg angažmana JNA koje su od istočne Like, ali i cijele pobunjeničke Krajine stvorile jednu veliku „tampon zonu“, tj. dobro štićeno područje u koju hrvatske policijske snage više nisu mogle ući. Naime istodobno je kod Svetog Roka stacionirana postrojba od devet oklopnih vozila JNA koja su nadzirala tu hrvatsku enklavu i bile štit mogućem prodoru hrvatske policije iz tog smjera.

 Zapadne smjerove su branili garnizoni JNA u Gospiću, Perušiću i Otočcu, koji su bili vrlo snažni, posebice gospićki gdje je bila stacionirana 236. proleterska motorizirana brigada, 35. partizanska divizija i njena 1. partizanska brigada, iz sastava 13. korpusa JNA sa sjedištem u Rijeci. U Otočcu je bio 653. nastavni centar i dijelovi 944. pozadinske baze, a u Svetom Roku veliko skladišta JNA.

S južnog smjera snage JNA zatvorile su prometnice koje su vodile iz primorskih gradova ka pobunjeničkim područjima u sjevernoj Dalmaciji i južnoj Lici, s težištem na obrani Knina i Benkovca.

Tijekom srpnja 1991. sve češće dolazi do sukoba između hrvatskih snaga s jedne, i "martićevaca" i JNA s druge strane. Tako je JNA blokirala policijsku postaju na Plitvicama, pomagala "martićevcima" u napadima i blokadi Lovinačke enklave, te se uključila u napad "martićevaca" na uporište hrvatske policije na strateški važnom prijevoju Ljubovo, na cesti Lički Osik – Korenica. Nakon što je poginulo više branitelja, Ljubovo pada 29. srpnja.

Time je bio otvoren put u gradić Lički Osik, u koji tenkovi JNA i „martićevci“ ulaze početkom kolovoza okupiravši i okolna sela, među njima i etnički miješanu Široku Kulu. U ovim napadima, uz branitelje stradava i sve više hrvatskih civila.

Istodobno je u srpnju u SAO Krajini proglašeno ratno stanje, nakon čega u Lici počinje masovno mobiliziranje srpskog stanovništva u postrojbe TO, koje su bile izravno podređene zapovjedništvu JNA. Dio ličkih Srba je mobiliziran i u postrojbe JNA. Prema dostupnim podacima do kraja 1991. je u agresorskim postrojbama – „martićevcima“, JNA i TO na prostoru Like bilo angažirano 7.078 osoba. Ako se ima u vidu da je 1991. g. u Lici živjelo 42.000 Srba, jasno je o kako veliko broju angažiranih vojnih osoba se radi – oko 17 % ukupne srpske populacije u Lici.

Glavna meta pobunjenih Srba bili su hrvatski policajci, kojih je tijekom lipnja i srpnja 1991. otet, ranjen i ubijen veći broj, posebice oko Gospića i Otočca. Policijska uprava Gospić svojim snagama više nije mogla parirati osjetnom porastu oružanih napada, nasilja, pljački, prijetnji i blokada prometnica u svim dijelovima Like. Stoga se u obranu sve više uključuju snage novoosnovanog Zbora narodne garde. Tako je 29. srpnja 1991. u Gospiću formirana 118. brigade ZNG-a. U Otočcu je 133. brigada ZNG-a formirana 19. listopada 1991. od postrojbi koje su već mjesecima bile angažirane u obrani.

Dana 30. kolovoza počela je bitka za Liku koja je potrajala do kraja godine. Taj dana su „martićevci“ napali i zauzeli Policijsku postaju na Plitvicama. Postrojba hrvatske policije predala se JNA, a nacionalni park s okolnim selima je okupiran. Nakon toga je glavni udari pobunjenih Srba, JNA i četnika pristiglih iz Srbije, na čelu s Giškom Božovićem, zapovjednikom Srpske garde Vuka Draškovića, usmjeren na Gospić. Zahvaljujući tome što su Srbi u Gospiću činili gotovo polovicu stanovništva, istočna trećina grada je brzo okupirana, dok je ostatak bio u poluokruženju izložen zastrašujućim napadima. Što sa zemlje, što iz zraka, na grad je dnevno padalo više od tisuću granata. Prvi put je agresor u napadima na Hrvatsku uporabio i kasetne bombe. Gospić je početkom rujna praktički bio pred padom, kada je došlo do preokreta.

Naime kao odgovor na otvoreno angažiranje JNA u agresiji, hrvatske obrambene snage blokiraju i napadaju vojne objekte. U Lici je ta aktivnost počela čuvenim zarobljavanjem generala JNA Krstevskog i pet oklopnih vozila JNA u Gospiću. Do 18. rujna zauzete su vojarne JNA u Perušiću, Gospiću i Otočcu. Zarobljeno oružje iz tih objekata pomoglo je ujednačavanju odnos snaga na ličkom bojištu. Najočitije je to bilo baš u Gospiću, gradu koji je prije predaje vojarni praktički bio pred padom. Naoružavši se zaplijenjenim oružjem hrvatski branitelji ne samo da su zaustavili agresora već su do 20. rujna posve izbacili srpske snage iz istočnog dijela grada, te deblokirali dva obližnja hrvatska sela Ribnik i Bilaj, koja su gotovo mjesec dana bila u potpunom okruženju, a branilo ih je 30-ak ljudi. Inače u selu Bilaju je u odnosu na broj stanovnika poginulo najviše djece u Hrvatskoj. Pogibali su uglavnom u topničkim i minobacačkim napadima. I drugdje u Lici su u drugoj polovici rujna srpske snage prešle iz napada u obranu.

Ipak krajem rujna pobunjenici i JNA uspijevaju slomiti otpor hrvatske obrane u Lovinačkoj enklavi.

Nakon oslobađanja istočnog Gospića, ratna djelovanja na području Gospića, Bilaja, Perušića, Starog Ličkog Osika su se višestruko intenzivirala. Srbi su napadali svaki dan. Sve crkve na tom području su srušene, u Gospiću samo rijetke kuće nisu bile višestruko pogođene. Zabilježen je podatak da je na dan blagdana Svih svetih na Gospić palo 3.500 granata različita kalibra. Zbog toga Gospić, uz Vukovar i Pakrac spada u najrazorenije hrvatske gradove u Domovinskom ratu.

Usprkos time linije obrane u Bilaju i Ribniku ispred Gospića srpske snage više nisu uspjele pomaknuti. Naprotiv hrvatski branitelju su u tri navrata bezuspješno izveli napadne u smjeru Lovinca, Divosela i Novog Ličkog Osika.

Velike uspjeha hrvatski branitelji su imali u sjevernoj Lici, u Gackoj dolini koja se također bila u teškoj poziciji jer su pobunjeni Srbi kod raskrižja Žuta Lokva blokadi prometnice koja su povezivale Otočac sa Senjom i Brinjem. Jedina veza Otočca, koji je kao i Gospić tijekom rujna bio žestoko topnički razaran, ostao je makadamski put Krasno – Senj preko Velebita. Napadnom operacijom "Medvjed" 26. rujna deblokirana je cesta Otočac – Žuta Lokva i omogućena povezanost Otočca s ostatkom zemlje.

Nakon učvršćivanja obrambenih struktura snage obrane Otočca su u studenom izvele drugu uspješnu napadnu operaciju cilj koje je bio deblokada cijele Gacke doline, čime bi se spriječilo izravno granatiranje grada i okolnih naselja. Iako nije postignuto sve što se planiralo, ova operacija je popravila položaj obrane Otočca. Uz domocilne branitelje iz 133. brigade, policije i drugih postrojbi, u ovoj operaciji se posebice istakla 111. brigade ZNG-a iz Rijeke.

Na otočkom sektoru treba još navesti i bitku za hrvatsko selo Čanak koje je 10. prosinca okupirala 4. lička brigada pobunjenih Srba. Nakon trodnevne bitke 133. brigada je 13. prosinca uspjela osloboditi ovaj prostor. Pobunjeni Srbi su za trodnevne okupacije uništili doslovce sve objekte u selu i masakrirali zatečeno civilno stanovništvo i zarobljene hrvatske vojnike riječke 128. brigade, koji su upravo stigli na bojište i bili posve neiskusni u borbi. Istodobno su hrvatske snagu uspjele osloboditi sela Glibodol i Dabar sjeverno od Otočca.

Neprijateljska je odmazda za uspjele akcije Hrvatske vojske tijekom cijelog prosinca bila nemilosrdno topničko razaranje Gospića i Otočca te čitave crte obrane. No to nije moglo poništiti rezultate hrvatskih pobjeda kod Gospića i Otočca, zahvaljujući čemu su snage hrvatske obrane u relativno uspješnom operativnom položaju dočekala 2. siječnja 1992. i Sarajevsko primirje, koje je označilo kraj prvog dijela rata.

Bez pomoći Jugoslavenske narodne armije (JNA) pobunjeni Srbi nisu mogli formirati vlastitu oružanu silu i da ona na području Like nije bila u stanju realizirati postavljene političke ciljeve. Od ljeta 1990. do jeseni 1991. oružane formacije pobunjenih Srba činile su odmetnuta milicija i lokalna prostorna struktura Teritorijalne obrane (TO) Hrvatske koja nije priznavala hrvatsku vlast. Temeljna karakteristika takvog koncepta bila je neučinkovitost.

U rujnu 1991. počela je strategijska ofenziva JNA na Hrvatsku u sklopu koje je JNA preuzela nadzor nad oružanim sastavima pobunjenih Srba. U organizaciji JNA osnovan je Zonski Štab TO Lika koji je bio ustrojbena osnova za kasniji Lički (15.) korpus Srpske vojske Krajine. Stoga se može ustvrditi da se od svibnja 1992. pa do kolovoza 1995. organizacijsko- ustrojbena struktura Zonskog štaba TO Like i Ličkog korpusa neznatno razlikovala od formacijskih rješenja koje je ranije postavila JNA. Promjene u formacijama bile su samo formalnog karaktera pri čemu su taktičke postrojbe (bataljuni i brigade) samo mijenjale imena. Komande Zonskog štaba i Ličkog korpusa su preuzimanjem organizacijsko-ustrojbene strukture JNA preuzele i sve njezine nedostatke.

U konačnici, loše stanje popune i demotiviranost vojnika odrazili su se na borbenu spremnost oružanih snaga pobunjenih Srba u Lici. Sve je to utjecalo na poraze koje su pobunjeni Srbi pretrpjeli na području Like tijekom 1993. te u VRO „Oluja“.