Pozdravljam sve okupljene u ime udruge veterana “Klub 119. brigade HV” i u svoje osobno, te vam se zahvaljujem što ste svojom nazočnošću uveličali ovu današnju svečanost, koja nama braniteljima iz Istre mnogo znači na emotivnom i ljudskom planu, te predstavlja nezacijeljenu ranu i potvrdu doprinosa naše ratne brigade u Domovinskom ratu.

Mjesta sjećanja ili pamćenja su različita simbolička mjesta ili kulturni izrazi kolektivnog sjećanja, poput ovog našeg spomen obilježja, uključujući i godišnje komemoracije koje redovito organiziramo, odnosno sva ona mjesta gdje se „pamćenje kristalizira i izlučuje“; mjesta gdje se kolektivno pamćenje kondenzira i izražava.

Ovo, vlastitim sredstvima naše udruge veterana iz članarina i osobnih donacija pripadnika brigade tijekom podjela Monografije 2021. godine u prigodi 30.-obljetnice osnutka postrojbe, obnovljeno spomen obilježje predstavlja središnje komemorativno mjesto poginulim i ranjenim pripadnicima 119. brigade HV na ličkom bojištu iz Domovinskog rata, te simbolizira vrijeme stvaranja i obrane domovine i težnje kroz povijest hrvatskog čovjeka za slobodom i samostalnošću. Vjerujem da će ovo mjesto pamćenja iznad Smolčić uvale kraj Otočca biti prepoznato kao trajna zahvala udruge veterana „Klub 119. brigade HV“ i Grada Otočca hrabrim ljudima koji su svoje živote i tijela podarili u obrani Domovine na ličkom bojištu, ali i svim danas živim hrvatskim braniteljima.

Uvjeren sam da će ovo spomen obilježje također biti putokaz mladima koji ostaju iza nas. Vjerujem da će onog trenutka kad ih put nanese ispred ovog spomen obilježja ponekad zastati, promisliti i prisjetiti se koliko je skupo plaćena sloboda, jer svi su ratovi strašni, ali svaki je tragičan na svoj način.

Previše je danas emocija na ovom mjestu, previše tuge za poginulim devetnaest godišnjem časničkom namjesniku Tomislavu Brstilu i dvadeset šestogodišnjem poručniku Nenadu Kalčiću, koji su svom narodu i svojoj domovini podarili svoju mladost, svoja nadanja, hrabrost i odlučnost, te 15 ranjenih suboraca koji su stradali na ličkom bojištu.

Uvjeren sam da nas naši poginuli sinovi, braća, muževi, očevi i suborci čuju i znaju koliko ih  poštujemo. Pored stradalih na ličkom bojištu vječnu uspomenu čuvamo na: bojnika Marijana Vinkovića i časničkog namjesnika Dušana Bulešića koji su  poginuli tijekom razminiranja pulskog aerodroma, narednika Slavka Cindrića stradalog na Vinežu, Bajru Draginovića poginulog u Babinoj Gredi, te Damira Meaškog stradalog u Kaželi.

U ovom trenutku naše misli, pored naših žrtava, posvećujemo trojici poginulih i šest ranjenih pripadnika riječke 111. brigade HV, naše braće po oružju, koji su zajedno s nama stradali tog hladnog siječanjskog jutra i prijepodneva 1992. godine. Vozača kamiona Vladimira Mikuličića, mladog Nikole Salopeka i zapovjednika satnije Marijana Karlovića-Trave. Uvjeren sam da nas sada svi oni zajedno slušaju s nebeskih visina.

Oni sigurno žele samo da ih se sjećamo i da na njih budemo ponosni. Danas, vjerujem da svi dijelimo nekako podijeljene osjećaje, to je nekako i normalno, osjećaj tuge, sjete ali i osjećaj neke vrste zadovoljstva. Tuge za našim poginulim i ranjenim suborcima, tuge jer nisu danas s nama a neke vrste zadovoljstva što smo im se barem na ovaj način malo odužili, obnavljajući ovo spomen obilježje u vječni spomen na njihovu žrtvu. 

Ovaj monolit istarskog kamena kanfanar je podsjetnik i svjetionik, te putokaz svima onima koji ponekad i zalutaju. Moj poziv prema njima je neka se zaustave ovdje, neka se naklone pred ovim spomenikom svim onim pripadnicima 119. brigade HV koji nisu dvojili kada je bilo u pitanju braniti svoju domovinu, tristo kilometara od svog doma iz mediteranskog okruženja u ličke zime obavijene snijegom, ledom, kišom, blatom, hladnoćom i strahom.

Upravo je to osnovna poruka danas s ovog mjesta – neka bude ohrabrenje, neka bude poticaj za nastavak da puno dobrog u životu svi zajedno učinimo, i da u konačnici budemo ponosni na našu noviju hrvatsku povijest, da budemo svjesni svih izazova koje nosi sadašnje vrijeme i da imamo vjeru u bolju budućnost, ohrabreni onime što smo zajedno učinili u najtežim danima Domovinskog rata.

Od zapovijedi tadašnjeg Zapovjedništva ZNG za ustrojavanje 119. brigade HV 07. rujna 1991. godine pa do okončanja ratnog puta 23. prosinca 1995. godine, kroz brigadu je prošlo 6.300 branitelja, koji su ginuli, ranjavani i oboljeli, na zadaćama osiguranja preuzetih vojarni JNA, razminiranja prostora i infrastrukture vojnog aerodroma u Puli, osiguranja vitalnih strateških objekata u južnoj Istri poput TE Plomin, kraćih angažiranja na Stonskom i Županjskom bojištu dragovoljačkim vodovima, te najduže i težišno djelovanje na nekadašnjem ličkom bojištu tijekom 1992. i 1993. na širem području Grada Otočca u Gackoj dolini, te 1994. i 1995. godine na širem području Grada Gospića, Medačkog džepa i padina Velebita, do osloboditeljske operacije „Oluja“ operativno-taktičkim smjerom preko Ličke Jesenice, Saborskog,  Ćorkove uvale, Drežnik Grada, Plitvica, Rakovice, Tržačke Raštele i Ličkog Petrova Sela na državnu granicu, kao snage “koje slijede i podupiru legendarnu 1. gbr “Tigrovi”.

Na kraju ratnog puta na posljednju ratnu zadaću osiguranja državne granice od v/a Željava - L.P.Sela - s. Vaganac, Vrela i Rudanovca po dubini, planinskog grebena L. Plješivica (s vrhom Gola Plješivica na 1.646 m nadmorske visine) do predaje granične crte snagama MUP-a RH 23. prosinca 1995. godine.

Neka ovo obnovljeno i završno uređeno spomen obilježje bude još jedan znak zahvalnosti našim poginulim, ranjenim i oboljelim suborcima na čast i ponos svih nas pripadnika postrojbe, ali i onih građana, gradova i općina te gospodarskih subjekata koji su ratnoj brigadi pomogli u njezinu ustrojavanju, opremanju, moralnom i mentalnom snaženju. Neka bude mjesto pijeteta prema ogromnoj žrtvi i svjedočanstvo na neka teška vremena, ali vremena zajedništva, ponosa i slave. 

Nemojmo se nikada umoriti ponavljati istinu o tome da je Domovinski rat bio rat u kojem smo zaustavili velikosrpske agresore i okupatorsku vojsku države u nestajanju, dajući svoj doprinos u stvaranju, obrani i oslobađanju Hrvatske na najbolji mogući način - kao istinski domoljubi i branitelji domovini vjerni. Zbog toga ne smijemo nikada zaboraviti one koji su u te temelje ugradili svoje živote.

Njihova žrtva dar je budućnosti ove zemlje, a spomen obilježja, pa tako i ovo obnovljeno koji smo danas svečano otkrili iznad Smolčić uvale pred Dabrom, tek su skromno „hvala“ na vječnu slavu svima njima koji su bili, i sada su trag u beskraju jedne male zemlje velikih ljudi.

Čuvamo uspomene na 7 poginulih, 38 ranjenih od kojih vojnik Darko Švić 100% HRVI jer je izgubio vid na oba oka na razminiranju pulskog aerodroma i tridesetak oboljelih pripadnika postrojbe, a veteranska udruga - Klub 119. brigade HV, kroz programske aktivnosti razvojačenih i umirovljenih pripadnika ratne brigade, njeguje identitet postrojbe što se očituje u činjenici da se i danas trideset godina od završetka Domovinskog rata njeni pripadnici ponosno identificiraju sa svojom ratnom brigadom. To je naša trajna obveza i civilizacijski čin bez kojega bi ozbiljno ugrozili vlastiti identitet, tradiciju, zavičajne vrijednosti i ratni put 119. brigade HV iz Istre.

Vojnik ne vodi ni politiku ni diplomaciju, ne započinje ratove, ne odlučuje za čije interese i protiv koga će se boriti, niti na kojem bojištu će kosti ostavljati. Oko onih koji vode politiku i donose odluke možemo se svađati i polemizirati dokle nam povijest seže, ali žrtvu vojnika žalimo, komemorirajmo i na njega čuvajmo uspomenu, ako želimo u budućnosti imati generaciju Hrvata koji će se odazvati pozivu domovine ukoliko ponovo bude ugrožena.

Na kraju, u prigodi otkrivanja obnovljenog središnjeg spomen obilježja poginulim i ranjenim pripadnicima 119. brigade HV na ličkom bojištu tijekom Domovinskog rata,  dopustite mi završiti govor citiranjem četvrte strofe pjesme „Za pale“ britanskog pjesnika Roberta Laurencea Binyona, prvi put objavljene u The Timesu u rujnu 1914. godine, jer mi se riječi „Ode sjećanja“ čine primjerene ovom trenutku.

„Oni neće ostarjeti kao što starimo mi koji smo ostali;

Starost ih neće umoriti, niti godine osuditi.

Na zalasku sunca i jutrom

Mi ćemo ih se sjetiti“.

Pamtit ćemo ih!

Neka im je laka hrvatska zemlja, uz vječnu slavu i hvalu. Počivali u miru Božjem i  svjetlost vječna svijetlila im.

Domovini vjerni! Hvala.

U ime udruge veterana „Klub 119. brigade HV“

dopredsjednik

brigadir HV (m)

Davor Gregorović, mag. pol.

Smolčić uvala, 26. travnja 2025. godine