Novosti

Taktičke vojne operacije 1995. godine koje su stvorile vojno-operativne preduvjete za pokretanje strateške operacije OLUJA

06.07.2022.

Taktičke vojne operacije 1995. godine koje su stvorile vojno-operativne preduvjete za pokretanje strateške operacije OLUJA

CILJ OPERACIJE

Na bojištu jugozapadne BiH, kao dijelu velikog ratišta (HRV i BiH) zauzeti taktički povoljnije položaje na Dinari u područjima Crvene Grede i Zelenog Brda, približiti se s. Uništa i s. Cetina i isključiti mogućnost protunapada neprijatelja iz smjera s. Unište.

Sedmi travnja 1995. godine su 7. gardijska brigada i 126. domobranska pukovnija HV-a uz topničku potporu 14. topničkog diviziona HV i snage HVO-a izvele su jednodnevnu taktičku vojnu operaciju kojom su oslobodile 75 četvornih kilometara teritorija i poboljšale položaj hrvatskih snaga na Dinari. Cilj akcije je bio osigurati povoljnije položaje na Dinari u području Crvene Grede i Zelenog Brda te poboljšati položaje zbog mogućeg protuudara agresora. 

Tijekom operacije zauzet je Veliki Bat, vrh iznad sela Uništa, s kojega se vizualno moglo promatrati kretanje neprijatelja.  Akcijom Skok-1 je HV stavila pod nazor paljbene položaje neprijatelja na području sela Uništa i Cetine. Tijekom operacije su poginula dva pripadnika HV-a, Robert Raić i Tomislav Krajnik. Protunapad neprijatelja (snage 2. korpusa Republike Srpske i postrojbe Srpske Krajine) je učinkovito odbijen.

Zahvaljujući inženjeriji HV-a i HVO-a probijene su ceste na Dinari i hrvatske snage su na Dinaru izvukle tenkove i topništvo velikog kalibra što će biti ključno za predstojeću oslobodilačku operaciju Oluja.

OPERACIJA SKOK - 2,  od 04. – 11. lipnja 1995. godine

CILJ OPERACIJE

Na bojištu jugozapadne BiH, kao dijelu velikog ratišta (HRV i BiH) razbiti neprijatelja na smjeru koji vodi prema Bosanskom Grahovu i staviti pod kontrolu dalekometnog topništva Bosansko Grahovo i Glamoč

Operacija „Skok 2“ izvedena je od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari i Livanjskom polju, kojom je pod nadzor hrvatskih snaga stavljeno Livanjsko polje i  osvojen prostor od 450 četvornih kilometara. Operacija je omogućila nadziranje Cetinjskog, Vrličkog i dijela Glamočkog polja, te komunikacije Glamoč-Bosansko Grahovo. U dometu hrvatskog dalekometnog topništva našli su se Bosansko Grahovo i Glamoč.

Hrvatska vojska je ovladala jakim srpskim uporištem Crni Lug i dijelovima Šator planine osvajanjem vrhova: Orlovac, Babin grad, Crni vrh, Mali Šator (1768 m) i Veliki Šator (1872 m). Bosansko Grahovo i Glamoč su bili u dometu hrvatskog topništva. Operacija je stvorila preduvjete za osvajanje Bosanskog Grahova a time i ugrožavanje Knina gravitacijskog središta srpske pobune u RH, te omogućila pretpostavke za operaciju „Ljeto 95“.

OPERACIJA „LJETO 95“, od 25. do 30. srpnja 1995. godine

CILJ OPERACIJE

Na bojištu jugozapadne BiH, kao dijelu velikog ratišta (HRV i BiH) zaustaviti neprijateljsku ofenzivu na Bihać, osloboditi Gradove Bosansko Grahovo i Glamoč i stvoriti preduvjete za oslobođenje Knina i ostalog područja u sjevernoj Dalmaciji i Lici.

Od 25. do 30. srpnja 1995. godine trajala je operacija LJETO 95. u kojoj su hrvatske postrojbe oslobodile oko 1600 km2 teritorija BiH, te je navedenom operacijom zaustavljena srpska ofenziva na enklavu Bihać koja je bila u višegodišnjem okruženju, te su stvoreni preduvjeti za oslobađanje Knina i povećana sigurnost Livna i Kupresa. Oslobođeni su Bosansko Grahovo (28. 7. 1995.) i Glamoč (29.7.1995.). Operaciju su provele snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane. Poginula su 23 vojnika a 180 ih je ranjeno.

Srbi su zauzeli Srebrenicu 11. srpnja 1995. godine i nakon toga ubili 8.000 Bošnjaka.

Nakon Srebrenice Srbi zauzimaju Žepu te 19. srpnja 1995. godine kreću u osvajanje Bihaćke enklave. Rukovodstvo tadašnje BiH je pozvalo (22. srpnja 1995.) Republiku Hrvatsku da im pruži pomoć u obrani Bihaća.

U Splitu su održani međudržavni razgovori Republike Hrvatske i BiH, te je donesena Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona (sporazum o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja). Deklaracija je osnažila Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21. srpnja 1992. godine. Dogovorena je koordinacija oružanih snaga Hrvatske i BiH, čime je legalizirana prisutnost regularnih postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju BiH.

ZAKLJUČAK

Usporedbom dosega i manevarskih sposobnosti elitnih hrvatskih postrojbi u operaciji „Maslenica“ naspram sličnih pokušaja srpske strane možemo uočiti goleme razlike u vojnoj organizaciji zaraćenih strana. Suprotstavljene strane imale su priliku popraviti uočene nedostatke, a hrvatska strana napravila je niz promjena u organizaciji oružanih snaga. Jedan od najvažnijih koraka bilo je ustrojavanje Obučnog središta Gardijskog desantnog pješaštva u vojarni Šepurine, kod Zadra. Već u travnju 1994. počela je temeljna obuka za zapovjednika voda, potom su slijedile obuke za padobrance i specijalizacije za veliki broj dočasnika i časnika. Jednako važno, najboljim postrojbama, odnosno gardijskim brigadama, poboljšani su uvjeti djelovanja, a ustrojene su samostalne gardijske bojne. U okviru 1. hrvatskog gardijskog Zbora ustrojena je i elitna postrojba Glavnog stožera: 1. hrvatski gardijski zdrug. Unutar tih postrojbi vršene su specijalističke obuke na najvišim razinama, primjerice Komando tečaj koji se provodio u Zdrugu.

Također, tijekom 1994., na inicijativu načelnika Glavnog stožera, Janka Bobetka, intenzivno je provođena izobrazba pričuvnih postrojbi, a također je niz pričuvnih brigada preimenovan u domobranske pukovnije i pripremljen za napadna djelovanja. Nasuprot tome, pobunjeni Srbi nisu uspjeli organizirati ništa usporedivo, što znači da su od druge polovice 1993. godine Hrvati konstantno dizali operativne i manevarske mogućnosti, a pobunjeni Srbi nisu učinili gotovo ništa! Pokušali su, primjerice, ustrojavanjem 1. jurišne brigade „Vuk“, napraviti određene promjene, ali zbog lokalnih interesa i međusobnih neslaganja nikad nisu napravili temeljit vojni preustroj praktično sve do „u hodu“ ustrojenog Korpusa specijalnih jedinica Srpske vojske Krajine (lipanj 1995.). U nadolazećim napadajnim operacijama koje su prethodile (i uvjetovale) operaciju „Oluja“ (operacije: „Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“, „Skok 2“) hrvatske snage prezentirale su manevarsku moć koja je za snage bosanskih i hrvatskih Srba praktično bila nedostižan san. Konačno, u samo desetak dana uoči „Oluje“, 25. srpnja 1995., združene hrvatske snage započele su i u samo nekoliko dana maestralno okončale operaciju „Ljeto 95“. Upravo u toj operaciji, i to već samo na primjeru izmještanja 2. bojne 9. gardijske brigade HV s Velebita na Dinaru, potom njihovu uvođenju u borbu i vraćanju u borbeni sektor na Velebit, te preuzimanju borbenih zadaća od 4. gardijske brigade HV-a, hrvatska strana pokazala je golemu moć manevarskih sposobnosti, odnosno dominaciju nad mogućnostima protivnika.

Operativni dizajn operacije Oluja, koja je uslijedila nakon taktičkih vojnih operacija HV i HVO iz razdoblja travanj-srpanj 1995. godine, je na konceptualnoj razini u potpunosti blokirao strategijsko-doktrinarna rješenja (potencijalne opcije) tzv. Srpske vojske Krajine, na vojnopolitičkoj razini je paralizirao vrh tzv. Republike Srpske Krajine, a na društvenoj je razini razorio mit o Republici Srpskoj Krajini i to usprkos raspoloživim snažnim vojnim kapacitetima i potencijalima Srpske vojske Krajine.

U Oluju su ugrađene društvene i simboličke dimenzije, a srpska „strategija realne prijetnje” i primjena koncepta „narodnog rata”, koji zahtijeva velike civilne žrtve obiju strana, izbjegnuti su. Jedan od glavnih rizika operacije, mogući angažman Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske, onemogućen je zbog odlučujuće brzine operacije (vrlo visokog operativnog tempa). Oslobađanje Knina odnosno vojni poraz tzv. Srpske vojske Krajine u suštini je bio poraz jednog promašenog i neodrživog političkog projekta.

 Zaključno, primjena koncepta strategijskog gravitacijskog težišta, prema Carl von Clausewitzu dok NATO terminologija koristi termin središte, skratila je trajanje operacije i smanjila žrtve na obje strane jer je ključni ratni napor (i značajan dio kinetičke energije, u vojnom smislu) u Oluji usmjeren prema strategijskom gravitacijskom težištu – Kninu. Pritom Knin nije bio fizički prostor kojem treba destruktivno prići, nego je bio žarišna točka cijele operacije u dinamičnom operacijskom ciklusu koji je uspješno povezao operativno i strategijsko gravitacijsko težište.

                                                                      umirovljeni brigadir HV

                                                                  Davor Gregorović, mag. pol.

 

Literatura:

Clausewitz, Carl von. 2010. O ratu. Zagreb: Mozaik knjiga

Milan Vego, 2009. Joint Operational Warfare Theory and Practice and V. 2, Historical Companion Reissue, U.S. Naval War College 

Domazet-Lošo, Davor. 2002. Hrvatska i veliko ratište. Zagreb: Udruga sv. Jurja

Nazor, Ante. 2007. Riječ urednika. u: Davor Marijan, Oluja. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. str. 7–27.

Rat u Hrvatskoj iz pera obavještajca: prijepisi dijelova ratnog dnevnika. 2009. http://xn--80aaaahbp6awwhfaeihkk0i.xn--c1avg.xn--90a3ac/images/knjige/ docs/ratuhr.pdf

Žunec, Ozren. 1995. Država i pobunjenici: operacija „Oluja” i njene posljedice. Erasmus, br. 13.