Spomen na vojno-redarstvenu operaciju OLUJA

Značaj oslobodilačke vojno-redarstvene operacije „Oluja“ za sudbinu Hrvatske izniman je. Pobjedonosnom „Olujom“ Hrvatska je u kolovozu 1995. uspješno privodila kraju jedno vrlo dramatično razdoblje svoje povijesti, započeto oružanom pobunom Srba u Hrvatskoj i terorističkim djelovanjem srpskih ekstremista od kolovoza 1990., kao uvodom u otvorenu agresiju na Republiku Hrvatsku, koju su od srpnja 1991. izvršile Oružane snage SFRJ (JNA i Teritorijalne obrane Srbije, Crne Gore i BiH), odnosno Srbija i Crna Gora te srpske paravojne, uglavnom pročetničke, dobrovoljačke stranačke milicije. Nedvojbeno se može reći da je o ishodu „Oluje“ ovisio opstanak Hrvatske u međunarodno priznatim granicama i da bi neuspjeh te vojne operacije za teritorijalnu cjelovitost RH imao kobne i trajne posljedice. Danas, 27 godina nakon pobjede Hrvatske vojske i policije teško je i zamisliti svu dramatičnost odluke o pokretanju „Oluje“, s obzirom na to da Hrvatska vjerojatno nikad više ne bi dobila priliku da okupirani teritorij vrati u svoj ustavno-pravni poredak.

Nakon četverogodišnje okupacije gotovo trećine hrvatskog teritorija, života u progonstvu i u vječnom strahu od neprijateljske odmazde, topničkih i raketnih projektila koji su danonoćno prijetili gradovima i selima, brojnih neuspješnih pregovora i inicijativa, Republici Hrvatskoj nije preostalo ništa drugo nego odlučnošću cijelog društva i snagom vlastite oružane sile osloboditi hrvatski nacionalni teritorij u cijelosti. Stoga je, nakon prethodnih uspješnih taktičkih operacija, manevra pokretom i vatrom čime su stvoreni vojno-operativni preduvjeti, u svitanje 4. kolovoza 1995. pokrenuta strateška operacija na hrvatskom ratištu “Oluja.

Neovisnost i sloboda, pojmovi koji se od provedbe operacije „Oluja“ 1995. godine vežu uz nju, „bitku svih bitaka“ danas podsjećaju na događaje od prije dvadeset sedam godine koji su bili prekretnica u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Rezultati „Oluje“, počevši od oslobađanja okupiranih hrvatskih teritorija pa sve do sprječavanja okupacije Bihaća i provedbe ratnih zločina poput onih u Srebrenici u srpnju iste godine, nedvojbeno su izvanredni i vrlo značajni za preokret odnosa snaga na prostoru bivše Jugoslavije. „Olujom“ su sjever i jug Domovine ponovno povezani te je rat priveden skorom kraju. Danas se vrlo često „Oluju“ prikazuje kao operaciju bez pogreške, što nikako ne može biti točno, ponajviše zbog vrlo mlade hrvatske vojske koja je formirana u krajnjoj potrebi, bez dostatnog vremena za obuku vojnika, dočasnika i časnika, jednako kao i zbog nedostatka ključnog strategijskog naoružanja, kratkog roka za njenu operativnu provedbu i realizaciju strateških ciljeva na ratištu, te nedostatka potpore međunarodne zajednice[1].

Bez obzira na sve otežane okolnosti u kojima se Hrvatska našla i koji su doveli do provedbe „Oluje“, odlučnost cijelog društva i snaga vlastite oružane sile, omogućili su Hrvatima da stvore samostalnu državu i ostvare pobjedu u ratu u kojemu nisu imali skoro nikakve šanse za opstankom. „Oluja“ i svaki njezin sudionik ključ su priče o toj pobjedi koja predstavlja jedinstven događaj u hrvatskoj povijesti.

Zapadni vojni analitičari prepoznali su tada primjenu manevra pokretom i vatrenom moći kroz široki krilni napad prema obrascu taktike NATO saveza. Hrvatska vojska demonstrirala je modificiranu zapadnu doktrinu „zračno-­kopnene bitke“ u kojoj su, pored ostalog, pokazana i jaka topničko-raketna djelovanja po dubini, precizno djelovanje ratnog zrakoplovstva na strateške ciljeve, te snažne psihološko-promidžbene aktivnosti uz kontinuiranu obavještajnu i logističku potporu na razini NATO operacija.

Oko političkog zaleđa operacije „Oluja“ dosta je špekulacija. Zločinačko ponašanje vojske bosanskohercegovačkih Srba u zaštićenoj zoni Srebrenica, a potom i zajednički napad na Bihać s pobunjenim hrvatskim Srbima, utjecali su na položaj Hrvatske.

Ona je postala čimbenik koji je mogao pripomoći razrješenju bosanskohercegovačke krize, što je naravno imalo svoju cijenu – razumijevanje za interese Hrvatske na području izvan nadzora legalne vlasti. Očito je kako je postojala prešutna suglasnost utjecajnog dijela međunarodne zajednice da se izvede brza i precizna vojna operacija. Ne treba zaboraviti da operacija „Oluja“, uz oslobodilačku, ima i ništa manje važnu humanitarnu značajku, a to je deblokada šireg područja Bihaća.

Srpska vojna krajine (SVK) je bila u linijskoj obrani i u tome je kompenzirala brojčanu nadmoć hrvatskih snaga. Po naoružanju i vojnoj opremi bila je ravnopravan protivnik HV-a, čak je i bila bolje popunjena oklopništvom. Njezina slabost očitovala se u činjenici da je bila vojna sila sustava koji nije imao osnovu za samostalno postojanje. Tzv. Republika srpska krajina (RSK) je bila tvorevina koja je nastala uslijed nerealiziranih svesrpskih planova o isto takvoj državi. Političko-teritorijalna tvorevina iz koje je nastala tzv. SAO Krajina bila je samo taktički korak koji je Srbima u Hrvatskoj u vrijeme raspada SFRJ trebao dati legalitet i legitimitet, na temelju kojeg su trebali od međunarodne zajednice dobiti suglasnost za ostanak u krnjoj Jugoslaviji. No, projekt je propao, jer JNA nije pobijedila Hrvatsku vojsku, što je bio jedini način da Hrvatska prihvati srpski diktat o granicama. Tzv. SAO Krajina stoga je postala RSK, u pokušaju stvaranja države, kada je već propao projekt autonomije, koja se trebala priključiti srpsko-crnogorskom dijelu Jugoslavije. Nakon toga se pokušalo preko UNPROFOR-a i UNCRO-a održati nekakvu političko-teritorijalnu organizaciju, što im je, bez obzira na podozrivost pobunjenih Srba prema međunarodnim snagama, nekoliko godina doista i uspijevalo.

No, vrijeme je nepovratno radilo protiv tzv. RSK, a njezin položaj i unutarnje političko stanje pogoršavalo se, jer nije imala materijalnu osnovu, kao što nije imala ni personalni, napose intelektualni potencijal za stvaranje nečeg organiziranijeg od područja s malo zakona, mnogo samovolje i, možda najpreciznije, vladavine sile.

Prošlo je dvadeset sedam godina od uspješnog izvršenja vojno redarstvene operacije „Oluja“ u kojoj je oslobođeno više od 11 000 km2 čime je omogućen povratak više od 250 000 hrvatskih izbjeglica iz 1991. godine. Drugi dan operacije obilježen oslobađanjem Knina danas se slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Ovom operacijom Hrvatska je vratila teritorij koji joj je otet u ime „velikosrpske ideje“ predvođene Miloševićevim zločinačkim režimom. Nametnuti rat ostavio je velike posljedice na sve žitelje područja na kojima se vodio. Stanovnici Hrvatske i Bosne i Hercegovine postali su žrtvama velikosrpske indoktrinacije i rata koji je doveo do više desetaka tisuća mrtvih, prognanih, mučenih i nestalih Hrvata, Bošnjaka i Srba, dio čijih posmrtnih ostataka ni do danas nije pronađen.

Oluja danas upravo zbog toga predstavlja pobjedu, slobodu i snagu te podsjeća na vrijeme kada su hrvatske snage, unatoč svemu što je bilo protiv njih, uspjele izvršiti svoje ciljeve. Unatoč pobjedi, ne mogu se ignorirati patnja i stradavanje civila i vojnika na svim sukobljenim stranama tijekom rata.

Danas je jasno kako bi se bez završnih oslobodilačkih vojnih operacija rat nastavio u obliku „zamrznutog konflikta“, te dogovor ne bi bio moguć. Zbog toga se „Olujom“ slavi pobjeda i mir, a ne zločini i rat.

Proslava Oluje posljednjih godina pokazuje da je Hrvatska danas sposobna slaviti vlastitu pobjedu, bez slavljenja tuđe patnje i tragedije. Nažalost, reakcije na nju iz Beograda pokazale su da Srbija nije kadra tugovati za svojim žrtvama, a da pritom poštuje tuđe pravo radosti za pobjedom koja je donijela slobodu i mir.

Aktualna srpska službena politika prema operaciji Oluja nepremostiva je prepreka za daljnju izgradnju odnosa Hrvatske i Srbije. Ne zato što je Oluja povijesna dogma koja bi trebala biti izuzeta iz kritičke diskusije, nego zato što svojim stavovima prema tom događaju službeni Beograd pokazuje nespremnost prihvaćanja osnovnih povijesnih činjenica o svojoj ulozi na području bivše Jugoslavije i krvavim sukobima u kojima su stradale stotine tisuća ljudi, jer su sve ključne odluke o ratovima na području bivše Jugoslavije (RH, BiH i KOS) donesene u srpskom političkom, državnom i vojnom vrhu u Beogradu, te provedene od Slobodana Miloševića kao izabranog operatora krize na području nekadašnje višenacionalne federacije.

Posebice u svijetlu činjenice da s nekadašnjom „neovisnom državom“, koja danas služi Srbiji isključivo kao nastavak nametanja kolektivne krivnje hrvatskom narodu, današnja Hrvatska ima manje nego što Srbija ima s Miloševićevim režimom, koji je sadržavao neke fašistoidne ideje, ili s četničkim Ravnogorskim pokretom koji je odlukom Skupštine Republike Srbije od 13. prosinca 2004. godine priznat kao dio srpskog antifašizma i sudionikom NOR-a.

                                                                     umirovljeni brigadir HV

                                                                Davor Gregorović, mag. pol.

Literatura:

Ante Nazor,  Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih, Zagreb, prosinac 2011

Marijan, Davor, Oluja, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb 2007.

Domazet – Lošo, Davor, Hrvatska i veliko ratište, Udruga sv. Jurja, Zagreb 2002.

Ljubo Boban, Hrvatske granice 1918. -1991., Školska knjiga - HAZU 1992.

Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Globus Zagreb, 1986.

Ozren Žunec, Rat i društvo: ogledi iz sociologije vojske i rata, Naklada Jesenski i Turk - Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.

 

[1] Ako se izuzme potpora američke vlade koja ju je prešutno odobravala uz upozorenja da neće slati pomoć ako srpske snage budu presnažne.