Sveukupno stanje u svijetu, prije svega ono u Ukrajini i oko nje nakon pokretanja ruske invazije, ni izbliza ne odražava potpunu sliku koja je proteklih 12 mjeseci politički i medijski stvarana s ciljem lakše provedbe golih geopolitičkih interesa i interesa elita koje iza njih stoje.
Tako se, poput sante leda u oceanu, širokoj javnosti daje isključivo samo ona ideologizirana, površinska slika – bez mogućnosti nužnog dubinskog pogleda kako bi se stekao cjelovit uvid u stvarno stanje i onda iz njega izvodili pravilni zaključci.
Međutim, istinu je nemoguće blokirati na duge staze pa se ovakvim pristupom zapadni stratezi sve češće suočavaju s potrebom očitovanja na sve neugodnije vijesti koje na ovaj ili onaj način pronalaze put do površine, zaobilazeći čvrsto postavljene barijere. Iako se mora priznati kako to zasad čine uspješno, bilo pukom negacijom optužbi nakon koje redovito nema neugodnih potpitanja, bilo potpunim ignoriranjem, a najčešće kombinacijom toga.
Također treba dodati da su za nemogućnost dugog skrivanja istine oni, naravno, dobro znali, pri čemu su polazili od stavova kako će se sve ovo što se sada događa u Ukrajini i oko nje završiti dovoljno brzo a da negativne posljedice za njih same ne budu veće od ostvarenih benefita.
Ali u svemu tome je, očito, nešto pošlo krivo. Tako sve više isplivavaju neugodni problemi poput onih s opskrbom Ukrajine zapadnim oružjem, enormne zarade pojedinih interesnih grupacija na ovome ratu, razne unutarnje podjele, poput onih o subvencijama, neugodnosti vezane uz eksplozije ruskih baltičkih plinovoda Sjeverni tok, rusko zaobilaženje sankcija i uz pomoć zapadnih zemalja, očuvanje ruske ekonomske i socijalne stabilnosti usprkos uvjeravanjima u suprotno, ostanak brojnih zapadnih tvrtki u toj zemlji.
Nešto od svega toga u javnost prodire hrabrošću samih novinara i njihovih redakcija, međutim, nemali broj neugodnih informacija na ovaj ili onaj način “procuri” i iz samih struktura vlasti – za što opet postoje ili specifični interesi ili jednostavno strah onih dalekovidnijih da cijela ova pokrenuta stvar ne ode predaleko, u sferu neupravljivosti – tj. u sveopću kataklizmu.
Tekst britanskog medija Spectator pod naslovom “Pobjeđuje li Putin? Svjetski poredak mijenja se u njegovu korist” autora Petera Frankopana očekivano je proturuskog i protukineskog narativa, te je u znatnoj mjeri samokritičan i donosi vrlo zanimljive teze u kojima se govori o neuspjehu Zapada da nakon godinu dana ruske invazije na svoju stranu privuče zemlje izvan svoga združenog kruga – iz tzv. globalnog juga. Također govori o još čvršćem rusko-kineskom “zagrljaju”, kao i o “mračnim nadolazećim tjednima, mjesecima, pa čak i godinama, kao što sugeriraju neuspjesi u Bahmutu” za Ukrajinu, usprkos tomu što “zapadni čelnici govore o davanju Kijevu alata za ‘dovršavanje posla'”.
Čini se da je rusko gospodarstvo dovoljno snažno da nastavi rat: MMF predviđa da će njihovo gospodarstvo ove godine porasti za 0,3 posto. U međuvremenu se stotine tisuća ruskih vojnih obveznika i dalje pozivaju.
Prošla je godina dana od početka sukoba, a stotine zapadnih kompanija iz Europe i Sjedinjenih Država i dalje su u Rusiji – kako divovi, tako i tvrtke srednje veličine. Oni posluju usprkos zapadnim sankcijama i žestokim pozivima na bojkot od ukrajinskih dužnosnika, potrošača i aktivista za ljudska prava. Auchan, veliki francuski lanac supermarketa, nije zatvorio svojih 230 trgovina i najavio je da ne namjerava napustiti Rusiju.
Nadalje, čuveni američki farmakološki div Pfizer nastavlja s prodajom ograničenog asortimana proizvoda u Rusiji, “usmjeravajući dobit humanitarnim skupinama u Ukrajini”.
Čuveni proizvođač piva Carlsberg, “treća po veličini svjetska pivovara, pokušava pronaći kupca za svoje pivovare u Rusiji koji bi joj nakon sukoba ponudio otkup i priliku za povratak na tržište”. Slično se ponaša i Heineken, koji tvrdi kako mu, u suprotnom, ruske institucije “prijete nacionalizacijom”.
Tri dana nakon početka borbi, British Petroleum Company je glasno obećao da će se riješiti svojih gotovo 20 posto udjela u državnom Rosneftu. Ova odluka donijela je tvrtki gubitak od 24 milijarde dolara. No ni godinu dana poslije još se nije odrekla svojih dionica
Proizvođač automobila Renault je prošlog ljeta svoje tvornice prodao ruskom državnom poduzeću uz važan uvjet: tvrtka ima pravo otkupiti svoj udio u koncernu u roku od šest godina. Predstavnici Renaulta rekli su da bi napuštanje Rusije značilo financijski gubitak od 2,2 milijarde eura. U međuvremenu, novi vlasnik je u punom zamahu proizvodnje ruskih automobila, koje sastavlja uglavnom od komponenti kineske proizvodnje.
Podaci Sveučilišta Yale pokazali su da je više od četvrtine od gotovo 1600 tvrtki koje su poslovale u Rusiji prije sukoba nastavilo raditi punim kapacitetom, a neke su samo odgodile planirana ulaganja. A u anketi koju je provela Kijevska škola ekonomije riječ je o dvostruko većem broju tvrtki, njihov se udio čak približio 50 posto. Druga je studija pokazala da ih je samo nekoliko otišlo u potpuni prekid: od oko 1400 tvrtki iz Europe, SAD-a, Japana, UK-a i Kanade, manje od 9 posto prodalo je svoje ruske podružnice s izbijanjem neprijateljstava.
A na to kako se zarađuje na ukrajinskom ratu najbolje ukazuje tekst utjecajnih britanskih lijevo-liberalnih dnevnih novina The Guardian u kojem se daje niz preciznih podataka o pojedinim lobističkim tvrtkama s dobivenim nevjerojatnim iznosima za pružene usluge posredovanja između Ukrajine i američkih proizvođača oružja u proteklih godinu dana. Iz opširnog teksta prenijet ću samo pojedine citate.
“Mnoge američke lobističke tvrtke besplatno pružaju usluge promicanja interesa Ukrajine u području opskrbe oružjem, navodno u znak solidarnosti s ukrajinskim narodom. Ali u isto vrijeme one primaju milijune dolara prihoda od obrambenih poduzeća za nove ugovore od Pentagona.”
Na primjer, prema Open Secretsu, Raytheon, jedan od najvećih američkih proizvođača oružja koji je BGR Government Affairs (BGR) tvrtki za lobiranje i komunikacije platio 240.000 dolara za lobiranje za svoje interese, već je primio više od 2 milijarde dolara državnih ugovora za podršku zahtjevima ukrajinskih oružanih snaga.
Američki i britanski mediji puno otvorenije i slobodnije od onih iz Europske unije iznose neugodne istine i činjenice, iako je nedvojbeno da upravo EU najviše stradava i u ekonomskom i u svakom drugom pogledu, kako od ukrajinskog rata tako i od proturuskih sankcija.
Tako turski portal Haber7 prošlog tjedna piše kako se, usprkos sankcijama, nastavlja izvoz ruske nafte i plina u Europu. Štoviše, količine LNG-a su znatno porasle, a Moskva svaki dan zaradi sto milijuna eura. Pritom se poziva na podatke finskog Centra za istraživanje energije i čistog zraka, čije izvješće navodi kako “izvoz fosilnih goriva i dalje stvara velike prihode za administraciju Vladimira Putina” i da je “u prva dva mjeseca 2023. Rusija od izvoza fosilnih goriva dobila oko 30 milijardi eura”.
Stephen Walt, ugledni američki profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Harvard i analitičar iz krugova tzv. američkih realista, u svojoj prošlotjednoj kolumni za utjecajni američki medij Foreign Policy kaže: “Tvrdoglavi atlantisti skloni su prikazati rat u Ukrajini kao najvažnije geopolitičko pitanje u današnjem svijetu. Potpredsjednica SAD-a Kamala Harris rekla je da je rat imao ‘dalekosežne globalne posljedice’, a šef jednog američkog think-tanka nazvao ga je ‘uporišnom točkom 21. stoljeća’. Slično, na pitanje kako bi rat mogao završiti, njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock odgovorila je da bi sve manje od potpunog ruskog poraza i povlačenja značilo ‘kraj međunarodnog poretka i međunarodnog prava'”.
Prije bilo kakvih mirovnih pokušaja očekuje se još jedan veliki vojni sraz: bilo u ofenzivi jedne ili druge strane, a vrlo moguće i u obje. On bi mogao biti i odlučujući u definiranju konačnog ishoda rata. Međutim, ne vjerujem da će dovesti do konačne pobjede ove ili one strane koja će ili protjerati Ruse sa svih okupiranih teritorija, uključujući i Krim, ili će pak oni doći sa svojim tenkovima na istočne granice Poljske tj. do zapada Ukrajine. Ono što najprije očekujem jest pobjeda ruske strane u Donbasu i zaokruživanje teritorija koje je Moskva anektirala početkom listopada prošle godine, tj. službeno uvrstila u sastav RF-a. Hoće li to biti okidač za pregovore – teško, jer Zapad smatra kako i Kijev nešto mora dobiti da bi krenuo u pregovore s povoljnije vojno-političke situacije.
I tu nastaje “zastoj” koji pregovore čini nemogućima: Rusi se ne mogu odreći svog državnog teritorija u ratu pokrenutom de facto zbog osiguranja svoje nacionalne i strateške sigurnosti, a Kijev ne može dopustiti gubitak novih teritorija jer bi to teško opravdao pred ukrajinskim narodom.
Zbog svega toga najrealnijim scenarijem smatra se da će se krvavi rat nastaviti i u jednom trenutku “zamrznuti” na određenom dijelu teritorija, gdje će snage biti duboko ukopane s malim mogućnostima bilo kakvih važnijih operativnih, a kamoli strateških promjena. Nakon toga bit će moguće pokrenuti pregovore o prekidu ili zaustavljanju rata koji će također morati sadržavati sva moguća jamstva za jednu i drugu stranu kao da je riječ o finalnim pregovorima za završetak rata. Rusiji antiruski nastrojen zapad Ukrajine nije nužan, već samo sigurnosna jamstva, dok bi Kijev mogao govoriti o herojskom zaustavljanju višestruko moćnije vojske nuklearne velesile do linije do koje je to bilo realno moguće s obzirom na nerazmjer snaga.
Autor: Zoran Meter, Glavni urednik i geopolitički analitičar portala Geopolitika News, “Lobiraju za Ukrajinu „pro bono“ i zarađuju milijune dolara od prodaje oružja“, Analize 12. ožujka 2023.
Izvori:
Britanski tjednik o politici, kulturi i aktualnim događajima Spectator, koji je prvi put objavljen u srpnju 1828. godine, što ga čini najstarijim preživjelim tjednikom na svijetu. Autor članka Peter Frankopan: “Pobjeđuje li Putin? - Svjetski poredak mijenja se u njegovu korist”.
Dnevne britanske novine The Guardian, autori članka Eli Clifon i Ben Freeman: “Oni lobiraju za Ukrajinu pro bono – i zarađuju milijune od tvrtki za proizvodnju oružja”.
Američke dnevne novine The New York Times, autorica članka Liz Alderman, glavna europska poslovna dopisnica The New York Timesa sa sjedištem u Parizu “Napustiti Rusiju? - godinu dana poslije mnoge tvrtke to ne mogu ili ne žele”.
Odabrao: brigadir HV (m) Davor Gregorović, mag. pol.