Najdramatičnije je, nakon kratkotrajnog rata u Sloveniji, bilo na jesen, i u zimu 1991. godine u Hrvatskoj, gdje je JRM tada vodila povremena borbena djelovanja protiv snaga nove, Hrvatske ratne mornarice u nastajanju, i provodila pomorsku blokadu hrvatske obale.
Treća i najduža pomorska blokada službeno je počela 8. studenog i trajala je do 3. prosinca 1991. godine. Blokade je JRM provodila preko posebno formiranih operativnih plovnih sastava svojih ratnih brodova nazvanih taktičkim grupama kojih je imala ukupno pet.
Najjača i najvažnija od njih bila je Taktička grupa (TG) “Kaštela” koja je provodila pomorsku blokadu grada Splita. TG “Kaštela” bila je pod zapovjedništvom kapetana fregate Zorana Gilića, a činili su je veliki patrolni brod (u javnosti nazivan razaračem) VPBR-31 “Split”, torpedni čamac TČ-224, patrolni čamac PČ-176, te raketne topovnjače RTOP-405 i RTOP-406. Komandant ove posljednje, bio je tada 28-godišnji poručnik fregate Dragan Samardžić.
TG “Kaštela” djelovala je u Splitskom kanalu i Splitskim vratima. S brodova su pripadnici JRM mogli vidjeti kako na otocima Braču i Šolti te na brdu Marjan iznad Splita, HRM tada već postavlja i uređuje paljbene položaje za svoje topove obalnog topništva i provodi izviđanja pozicija i motri aktivnosti brodova JRM.
Zapovjedništvo HRM tada je odlučilo da usprkos tome što je uskoro trebalo stupiti na snagu tko zna koje po redu, pod okriljem promatračke misije EU, dogovoreno primirje, intenzivira borbena djelovanja i pokuša brodove JRM istjerati iz splitskog akvatorija i tako razbiti pomorsku blokadu tog područja koja je hrvatskoj ekonomiji nanosila ogromnu štetu.
Tako su hrvatske snage u noći 14. studenog uspjele improviziranim malim torpedom, koji se kretao po površini mora, u uvali Bobovišća na otoku Brač, pogoditi i teško oštetiti patrolni čamac PČ-176 “Mukos” kojom prilikom su na njemu smrtno stradala trojica mornara.
Nakon ovog napada Komanda Vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve svoje brodove u najviši stupanj borbene spremnosti. U ranim jutarnjim satima komandant TG “Kaštela”, koji se nalazio ukrcan na VPBR-31, izdaje zapovijed brodovima u sastavu TG da započnu borbena djelovanja, pa ubrzo VPBR-31 otvara paljbu iz svojih topova kalibra 76 mm po otocima Šolta i Brač prilikom čega je oštećeno nekoliko kuća i crkva.
Najteže, međutim, tek dolazi jer u 6.30 sati komandant VPBR-31 kapetan fregate Dragan Jovin radio vezom naređuje svim brodovima TG “Kaštela”, ali i snagama JNA na kopnu koje su se u tim trenucima nalazile u ratnoj luci Lora, Divuljama i Dračevcu, da “djeluju po već određenim metama u gradu Splitu”.
Narednih skoro sat vremena nastao je pravi pakao za Splićane jer je s brodova JRM koji su plovili u Splitskom kanalu na samo nekoliko milja od grada, otvorena vatra iz svih raspoloživih brodskih kalibara po metama u gradu.
Za čudo, komandanti kopnenih jedinica nisu poslušali naredbu kapetana fregate Dragana Jovina pa iz Lore, Divulja i Dračevca tada nije pucano po gradu. Prema navodima hrvatskih medija, tada su granatama kalibra 30, 57 i 76 mm s brodova TG “Kaštela”, među kojima je bila i RTOP-406 pod komandom bivšeg načelnika Generalštaba vojske Crne Gore admirala (OF-9) Dragana Samardžića, pogođeni uglavnom civilni ciljevi: svjetionik “Pomorac” na Katalinića brijegu, zgrada Općine Split, Tehnička škola, Arheološki muzej, trajekti “Vladimir Nazor” i “Bartol Kašić” u trajektnoj luci, kompleks Gripe, Higijenski zavod i mnoge druge znamenitosti grada.
Pogođeno je i staro povijesno jezgro Splita – srednjovjekovne kamene kuće u blizini Zlatnih vrata u Dioklecijanovoj palači, a najviše je stradala zaštićena spomenička baština, pučko predgrađe Veli Varoš, dok je nekoliko projektila palo i na istočno gradsko predgrađe Lučac.
Tri projektila pogodila su crkvu Blažene Djevice Marije na raskrsnici Spinutske i Bakotićeve ulice kojoj su projektili prodrli kroz krov i južni zid, te probušili knjigu evanđelja.
Pored toga, manja oštećenja pretrpjele su i crkve Svete Trojice u blizini splitskog aerodroma, odnosno Svetog Bartula u naselju Kaštel Štafiliću. Osim spomeničke baštine, napad s brodova TG “Kaštela” tog su dana pretrpjele i brojne civilne ustanove.
Prema izvještajima hrvatskih medija, štetu od granatiranja pretrpio je pogon “Dalmacijavina” u trajektnoj luci, Institut za oceanografiju i ribarstvo, zgrada Doma zdravlja u ulici Antuna Gustava Matoša, hotel “Jadran – Koteks” na Zvončacu, kao i oko trideset stanova u više stambenih zgrada u ulicama Splita i desetak parkiranih automobila, dok se u krov zgrade Lučke kapetanije zabila granata koja na sreću nije eksplodirala.
Pored velike materijalne štete, napad s brodova TG “Kaštela” na Split u rano jutro 15. novembra 1991. na žalost, prouzrokovao je i ljudske žrtve.
Od pogotka granate u trajekt “Vladimir Nazor”, koji je tada bio vezan u trajektnoj luci, smrtno su stradali upravitelj stroja Dinko Maras i vođa stroja Jure Kalpić. Pored njih, u granatiranju je povrijeđen i kormilar s “Vladimira Nazora” Ante Vidović, kao i šest civila – građana Splita, te jedini u ovom napadu ranjeni pripadnik Hrvatske Vojske – gardista Drago Češkić.
Na dan napada Kliničko-bolnički centar Split u koji su dovoženi povrijeđeni, nakratko je morao rad s ranjenicima i bolesnicima, zbog zaštite i sigurnosti, prenijeti u podrumske prostorije bolnice. Hrvatski forenzičari kasnijom analizom su utvrdili da je trajekt “Vladimir Nazor” pogođen granatama kalibra 57 mm koje isključivo koriste raketne topovnjače JRM u svojim brzometnim topovima “Bofors” kojima su ti brodovi naoružani.
Hrvatski istražitelji su službeno objavili da je trajekt pogođen, a članovi njegove posade – civili usmrćeni i ranjeni granatama ispaljenim s RTOP-405, a ne RTOP-406 s komandantom Draganom Samardžićem koja je tada također djelovala po cijevima u Splitu.
Nakon što su obalne topničke bitnice HRM-a s Brača, Šolte i Kašjuna pojačale svoju paljbu, njihove granate naciljale brodove JRM, a Hrvatska vojska oborila dva jednosjedna jurišno-izvidnička borbena aviona J-21 Jastreb, koje je komanda JNA poslala u pomoć TG “Kaštela”, sukob je okončan. Brodovi JRM su se povukli prema Visu i Makarskoj. HRM i danas u spomen na ove događaje, svečano obilježava 15. studeni kao Dan obrane Splita u Domovinskom ratu.
Ti dani predstavljaju vrlo teško, mučno i napeto vrijeme u kojem se raspadala jedna država, a akteri sukoba s obje strane bili izloženi neizvjesnosti i velikoj propagandi, te bez danas dostupnih mogućnosti brzog i višestranog informiranja putem interneta ili društvenih mreža. Dio osoblja brodskih posada s brodova u sastavu TG “Kaštela” i obližnje TG “Vis”, koja je njoj došla u pomoć, potvrdili su da je i RTOP-406 Dragana Samardžića tada po dobivenom naređenju otvorila vatru.
Tvrde, međutim, da civilni ciljevi u Splitu nisu namjerno gađani već da je to bio splet nesretnih okolnosti – loše obučenih poslužitelja pojedinih oruđa, te promašaja odnosno prebačaja prvobitno zadanih ciljeva. U tim trenucima obitelji nekih od članova posada brodova iz sastava TG “Kaštela”, kao i samog viceadmirala Mile Kandića, komandanta Vojnopomorske oblasti JNA, tada još bili u Splitu.
No s druge strane, hrvatska vojska je elektronskim izviđanjem presrela radio komunikacije brodova iz sastava TG “Kaštela” i TG “Vis”, te ih je kasnije objavila u medijima. Iz tih transkripata radio komunikacije se jasno naslućuje da neki civilni ciljevi poput svjetionika “Pomorac” i područja Katalinić brijega jesu namjerno gađani po zapovijedi. Isto tako iz komunikacije se vidi da su brodovi međusobno nastojali vršiti korekturu vatre i ispravljati prebačaje i podbačaje, te da su, pritom, bili svjesni da pogađaju civilna područja:
“Komar (radio pozivni znak za jedan od raketnih čamaca koji su sudjelovali u akciji), pazite malo na elevaciju, ide vam sve preko, tamo u Varoš. Tko to puca?”, čuje se pored ostaloga u toj komunikaciji.
Ostaje činjenica da je grad Split tog dana pretrpio značajnu materijalnu štetu, da su pogođeni brojni civilni, a ne vojni objekti, te da je dvoje civila izgubilo život, ranjeno je njih još pet, a povrijeđen je samo jedan hrvatski vojnik.
Hrvatsko tužiteljstvo protiv 31 pripadnika JRM na čelu s viceadmiralom Milom Kandićem 1992. podiglo je optužnicu kojom ih je teretilo za ratni zločin nad civilima na području Srednje Dalmacije, izvršen od kraja ljeta 1991. do siječnja 1992. godine.
“Izravno zapovijedajući, prenoseći ili izvršavajući zapovjedi odgovorni su za smrt petoro civila i 22 ranjenih, te golemu materijalnu štetu na civilnim, stambenim i gospodarskim objektima od 32 milijuna maraka” – pisalo je u toj optužnici na kojoj se većina optuženih našla i zbog napada brodova TG “Kaštela” na Split 15. studenog 1991. i granatiranja civilnih ciljeva u tom gradu i na obližnjim otocima.
Među optuženima, od kojih je većina bila nedostupna hrvatskom pravosuđu, jer su nakon rata karijeru i živote oni nastavili u Srbiji i Crnoj Gori, bilo je i nekoliko komandanata ratnih brodova koji su sudjelovali u napadu na Split i obližnje otoke 14. i 15. studenog 1991: komandant VPBR-31 kapetan fregate Dragan Jovin, komandant VPBR-34 kapetan fregate Ilija Brčić, komandant TG “Kaštela” kapetan fregate Zoran Gilić, kao i komandant RTOP-404, poručnik bojnog broda Dragutin Horvat.