Mrežno-centrično ratovanje - Kako se ratovanje razvija u 21. stoljeću

Mrežno-centrično ratovanje (engl. Network-Centric Warfare - NCW) je koncept vođenja ratnih operacija koji se temelji na informatičkoj superiornosti, a ne samo na fizičkoj snazi platformi (tenkova, aviona, brodova). Ovaj koncept podrazumijeva povezivanje senzora, donositelja odluka i borbenih postrojbi u jedinstvenu, distribuiranu mrežu, što omogućuje bržu razmjenu podataka, bolju situacijsku svijest i brže donošenje odluka. 

U srži ove filozofije je mrežno-centrična doktrina, koja je izgrađena na tri stupa koji mijenjaju dosadašnje poimanje operativnog umijeća:

Zajednička situacijska svijest – gdje svi imaju zajedničko razumijevanje cjelokupne slike

Brzina zapovijedanja – gdje se odluke donose u sekundama, a ne u minutama

Samosinhronizacija – gdje se postrojbe međusobno koordiniraju bez direktnih zapovijedi jer već znaju šta treba činiti

Koncept mrežno-centričnog ratovanja (Network-Centric Warfare) dodatno izaziva tradicionalno shvaćanje dominantnog bojišta. Viceadmiral Arthur Cebrowski, jedan od glavnih arhitekata transformacije američkih oružanih snaga i pionir teorije mrežno-centričnog ratovanja, primijetio je da „u mrežno-centričnom operativnom konceptu, prednost nije u masovnoj koncentraciji snaga na odlučujućoj točki, već u superiornijoj informacijskoj poziciji i sposobnosti da se raspoređenim snagama zapovijeda i upravlja s većom brzinom i preciznošću”.

Mrežno-centrično ratovanje predstavlja fundamentalnu promjenu od onoga što nazivamo platformsko-centrično ratovanje prema onome što nazivamo mrežno-centrično ratovanje, što implicitno podrazumijeva napuštanje tradicionalne koncepcije centraliziranih bojišta u korist distribuiranih, međusobno povezanih operativnih čvorova.

Snaga mrežno-centrične doktrine počiva na tri međusobno povezana stupa. Zajedno stvaraju pozitivnu povratnu spregu koja eksponencijalno povećava borbenu učinkovitost.

Ključ mrežno-centričnog ratovanja je zajednička situacijska svijest. Bez nje, cijeli koncept mrežno-centričnog ratovanja se raspada kao pijesak bez cementa. To je temelj – živčani sustav – integriranog digitalnog bojnog prostora.

U tradicionalnom ratovanju, svaki sudionik je imao svoj dio stvarnosti. General u stožeru je vidio jedno, tenkist na crti dodira s protivnikom drugo, a pilot u zraku nešto sasvim treće. Podaci su bili fragmentirani, često u suprotnosti ili zastarjeli.

Odluke su se donosile u „magli rata“ (Clausewitz), naslijepo. Danas je situacija fundamentalno drugačija.

U konceptu mrežno-centričnog ratovanja svi – od najvišeg zapovjedništva do pojedinačnih borbenih posada – imaju pristup jednoj Zajedničkoj operativnoj slici. Ovo je više od obične mape; to je živi, ​​interaktivni digitalni prikaz bojnog polja u realnom vremenu koji prikazuje:

- položaje i raspored vlastitih snaga

- podatke o neprijatelju iz svih dostupnih izvora – satelita, dronova, radara, izviđanja sa zemlje

- promjene u situaciji – ne u satima, već u sekundama.

Ključna promjena nije samo u motrenju već u razumijevanju. Operativni zapovjednik ne vidi samo točku na ekranu; on prepoznaje da li je to kamikaza dron, taktička grupa ekvivalenta neprijateljske bojne ili pješačka satnija. Također zna kako reagirati, jer podaci iz blizine pokazuju prijateljske snage, potencijalne prijetnje i moguće pravce djelovanja.

Ova zajednička slika je primarni protuotrov za "maglu rata". Ona smanjuje kaos, minimizira nagađanja i omogućava donošenje odluka zasnovanih ne na intuiciji, već na jasnim, provjerenim informacijama. Najvažnije je da omogućava sinkronizirano djelovanje svih aktera borbenog djelovanja po vremenu i prostoru u operativnom okruženju. Ovo predstavlja novu razinu svijesti o stanju na bojnom polju. To nije samo reakcija – to je predviđanje. Ne samo viđenje – već i razumijevanje. I ne samo djelovanje – već djelovanje u skladu s cijelim sustavom ratovanja.

Američki borbeni pilot, savjetnik u Ministarstvu obrane i vojni strateg John Boyd jednom je opisao proces donošenja odluka kao OODA petlju: Promatraj – Orijentiraj se – Odluči – Djeluj. Cilj je završiti ovaj ciklus brže od protivnika, čime se stječe prednost. Unutar mrežno centričnog ratovanja, ovaj ciklus je učinkovito komprimiran. Promatranje i orijentacija događaju se gotovo trenutno. Odluke se temelje na trenutnim, sveobuhvatnim podacima. Radnje se koordiniraju s drugima u mreži automatski ili s minimalnim kašnjenjem.

Ključno načelo: reagirajte brže nego što neprijatelj može misliti. Ne nadmašujte ga snagom, već tempom. Budite korak ispred – ne zato što ste jači, već zato što ste brži. I ne samo fizički brži – mentalno brži. U modernom ratovanju, pobjeda ne ide onome tko prvi povuče okidač. Ide onome tko prvi vidi i prepozna potrebu za djelovanjem - prije nego što neprijatelj uopće shvati da je prijetnja blizu.

Samosinkronizacija je, bez pretjerivanja, najradikalniji – i istovremeno najmanje intuitivan – aspekt mrežno-centričnog ratovanja, točka u kojoj se stari model zapovijedanja potpuno okreće naglavačke.

U tradicionalnom pristupu vojnog odlučivanja sve je ovisilo o hijerarhiji. Zapovjednik se ponašao kao dirigent, odlučujući tko što radi i kada. Bez jasnih zapovijedi, postrojbe se nisu kretale. Bez dopuštenja nisu djelovale. Čak i kada su se suočavale s očitim prijetnjama, čekale su zapovijed nadređenog. Sustav je funkcionirao, ali je bio spor - i ponekad prekasno.

Mrežno-centrični model funkcionira na drugačijoj filozofiji. Postrojbe više ne zahtijevaju mikroupravljanje. Ako razumiju zapovjednikovu opću namjeru (na primjer, „osigurati Brdo X“) i imaju pristup zajedničkoj operativnoj slici, mogu samostalno tj. decentralizirano donositi odluke. Ključno je da mogu koordinirati svoje djelovanje bez izričitih potvrda zapovjednog lanca.

Na primjer, tenkovski vod uočava prazninu na desnom krilu i prilagođava svoju rutu kako bi zatvorio prolaz bez čekanja uputa. Pješaštvo otkriva kretanje neprijateljskih dronova i traži zaštitu od najbliže postrojbe protuzračne obrane izravno putem mreže. Pilot vidi uništeni neprijateljski raketni sustav zemlja-zrak i odmah se postavlja na položaj za napad bez čekanja potvrde stožera. Takav sustav živi i diše u stvarnom vremenu. Brz je. Fleksibilan. I otporan – jer čak i ako jedan element ispadne, ostali preuzimaju inicijativu.

Proliferacija tehnologija koje omogućavaju “ratovanje vojnom strategijom A2/AD” (Anti-Access/Area Denial  – zabrana pristupa/uskraćivanje područja unutar operativnog okruženja) stvara dodatni izazov za monolitnu koncepciju bojišta. Riječ je o uskraćivanju slobode djelovanja protivnika gdje A2 utječe na kretanje prema prostoru a AD unutar prostora borbenih djelovanja.

Navedene tehnologije, koje uključuju sustave protuzračne obrane dugog dometa, protubrodske rakete, elektronsko ratovanje i cyber kapacitete, omogućavaju i relativno slabijim dionicima da osporavaju superiornost jačih protivnika, čime se neutralizira tradicionalna prednost koncentracije borbene moći.

Paradoks dominantnog bojišta ima značajne implikacije za vojnu teoriju i praksu. Prvo, dovodi u pitanje tradicionalni pristup planiranju operacija koji se fokusira na identifikaciju glavnog napora i pomoćnih napora. U fragmentiranom operativnom okruženju, striktna hijerarhijska subordinacija napora može biti kontraproduktivna, jer sekundarni napori često mogu imati strateški značaj koji nadilazi njihovu nominalnu klasifikaciju.

Drugo, zahtijeva rekonceptualizaciju doktrine upotrebe snaga, udaljavanje od rigidnih linearnih formacija prema adaptivnim mrežnim strukturama koje mogu djelovati učinkovito u disperziranom, fragmentiranom okruženju.

Treće, nameće potrebu za novim pristupom u mjerenju uspjeha u operacijama, gdje tradicionalni metrički pokazatelji kao što su zauzeta teritorija ili nanijeti gubici ustupaju mjesto kompleksnijim procjenama sustavnih učinaka.

U odsustvu jasno definiranog dominantnog bojišta, strategija, operativa i taktika moraju evoluirati prema sistemskom pristupu konfliktu koji nadilazi monolitnu koncepciju centraliziranog sudaranja vojnih snaga. Umjesto fokusiranja na pojedinačno dominantno bojište, vojni planeri moraju razviti kapacitete za simultano djelovanje u višestrukim domenama ratovanja kroz višestruke linije operacija, prepoznajući međuovisnost različitih elemenata - od kinetičkih djelovanja, preko informacijskih operacija, do diplomatskih i ekonomskih mjera.

Fleksibilnost, adaptabilnost i sposobnost za decentralizirano odlučivanje postaju ključni zahtjevi za vojne snage koje operiraju u fragmentiranom operativnom okruženju. Navedeno ne znači potpuno napuštanje načela koncentracije snaga, već njihovu sofisticiranu reinterpretaciju u kontekstu mrežno-centričnih operacija gdje se koncentracija može postići kroz koordiniranu aktivnost disperziranih elemenata, a ne samo kroz fizičko grupiranje snaga na jednom području.

Konceptualni paradoks dominantnog bojišta predstavlja fundamentalni izazov za suvremenu vojnu teoriju i praksu, zahtijevajući temeljno preispitivanje tradicionalnih doktrina i razvoj novih teorijskih okvira. Analiza je pokazala da fragmentacija ratnih zona - kroz geografsku, tehnološku, društvenu i političku dimenziju - stvara operativno okruženje u kojem klasičan koncept dominantnog bojišta postaje operativno neadekvatan. U mrežno-centričnim sukobima, nemogućnost hijerarhijske prioritizacije bojišta očituje se kroz fluidnost operativnog prostora, interdomenske ovisnosti i nelinearne dinamike koje poništavaju tradicionalnu logiku centraliziranog težišta.

Autori:    

                Yuri Svitlyk, Root-Nation.com, 03/07/2025, Root Nation Articles Analytics    
                Network-Centric Warfare: How Warfare Is Evolving in the 21st Century

                Slaven Knežević, Originalni znanstveni rad UDK: 355.426(4-
                 672EU):355.358.014(100) DOI: 10.7251/SOCSR2526083K COBISS.RS-
                ID142909441 05.05.2025., Teorijski nedostaci koncepta dominantnog  
                bojišta u kontekstu fragmentiranih ratnih zona

Odabrao: brigadir HV (m) Davor Gregorović