it-IThr-HR






Besmrtnost veliko srpske ideje

„Besmrtnost velikosrpske ideje“

      Prvi „Memorandum“ Srpske akademije znanosti i umjetnosti iz 1986. godine bio je znanstveno-teorijsko polazište za srpske osvajačke ratove u svrhu stvaranja „velike Srbije“, u kojima kako Beograd tvrdi, „Srbija nije sudjelovala“, dok je 2012. godine osmišljen njegov nastavak „Memorandum 2“1. Glavna misao „Memoranduma 2“, prema srpskim akademicima, jest „Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratu“.

      Aktualna srpska politika izričajima da je „ zaštita interesa srpskog naroda u regiji politički, povijesni pa i moralni imperativ“ (Vuk Jeremić), da je za Srbiju “prioritet položaja Srba u drugim zemljama u regiji“ (Ivica Dačić), „Vukovar je srpski grad“ (Tomislav Nikolić), odnosno „Oluja je najveće etničko čišćenje nakon Drugog svjetskog rata“ (Aleksandar Vulin) dokazuje da su postavke iz „Memoranduma 2“ operativne, tj. da su na djelu. Cilj je „Memoranduma 2“ Srbiju staviti u „ravnopravan položaj“ sa svim državama na koje je ona počinila agresiju. Program, ciljevi i metode „Memoranduma 2“ uobličeni su u dvije cjeline s ukupno deset zadaća, pod geslom „Promijeniti karakter rata“.

      Zadaće „Memoranduma 2“:

a) Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja; optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova dovesti Srbiju u ravnopravan položaj s državama u okruženju.

b) Odvratiti pozornost regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa pojedincima bivšeg srbijanskog političkog, vojnog i sigurnosnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojima se sudi na Haaškom tribunalu.

c) Susjedne države – Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo – dovesti u položaj da odustanu od tužba najavljenih pred međunarodnim sudovima. Jedan od načina jest zaokupiti pozornost javnosti optužnicama, potjernicama i sudskim procesima koji će se odvijati pred srbijanskim pravosuđem protiv državljana Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova.

d) Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.

e) Ustrajavati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem.

f) Destabilizirati vlade susjednih zemalja, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i tako oslabiti oštricu optužaba protiv Srbije. Ovu zadaću provoditi pod geslom „slaba vlast, slaba država“.

 U tome je kontekstu prijeko potrebno provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire, jer „u politički nestabilnim državama slabi oštrica optužaba protiv Srbije“.

g) Pomagati odcjepljenje Republike Srpske.

h) Ustrajavati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu, i provesti preoblikovanje srpskih zajednica u državama okružja u unitarnu svesrpsku zajednicu. Pri tome i dalje instrumentalizirati Srbe u zemljama okruženja. Pokazati „veliku brigu“ za Republiku Srpsku, zatim za srpsku manjinu u Vukovaru, istočnoj Slavoniji i sjevernom dijelu Kosova, kako bi oni u tim dijelovima postali konstitutivan narod, a potom zahtijevati teritorijalnu autonomiju Srba u tim dvjema državama. Nikada ne prihvatiti konačan gubitak „Srpsku Krajinu i slavonske zemlje“.

i) Donijeti Zakon o dijaspori i Srbima u regiji, u kojemu naglasiti pojam svesrpske zajednice (eufemizam za „veliku Srbiju“).

j) Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti daljnju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

   Kolika je snaga mita u srpskom imaginariju najbolje govori činjenica da je zauzevši Srebrenicu general Ratko Mladić uskliknuo kako je konačno osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta.

   Vojislav Šešelj, četnički vojvoda, oslobođen je 31. ožujka 2016. godine jer je po mišljenju sudaca Haaškoga suda samo podizao moral srpskim borcima, te je došavši u Beograd oslobođeni vojvoda izjavio „kako je ideja velike Srbije besmrtna“. Isto potvrđuje činjenicu da je posebno u Srba mit postao most među generacijama održavajući i prenoseći određene egzistencijalne oblike. Srpski autori ističu značenje mitološko-religijskog sloja društvene svijesti u Srba, ali i u drugih slavenskih naroda (Veselin Ilić, 1988). Kosovski mit kao trajno duhovno stanje do kojega je stiglo pleme transgeneracijski nasljeđujući emocije okosnica su današnjega sustava vrijednosti u nositelja ideje velikosrpstva. 

   Za razliku od Međunarodnoga vojnog suda u Nürnbergu (slučaj Streicher), odnosno Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (tzv. medijski ili slučaj Nahimana), koji su se upustili u detaljnu raspravu o zločinu poticanja na počinjenje genocida, odnosno ulozi propagande u počinjenju najtežih međunarodnih zločina, ovo je pitanje pred Međunarodnim kaznenim sudom za Jugoslaviju (MKSJ), do otvaranja slučaja Šešelj, bilo raspravljano tek vrlo sporadično. Slučaj Šešelj tako je prvi slučaj pred MKSJ u kojem je sama bit spora bilo pitanje detaljnog tumačenja sadržaja i pravne kvalifikacije poticanja na počinjenje najtežih međunarodnih zločina u oružanom sukobu na području bivše SFRJ. U kontekstu ranijih presuda MKSJ-a slučaj Šešelj činio se stoga kao dobra prilika za pomnu analizu sadržaja i pravnog tumačenja zločinačko-huškačkog ili promidžbenog djelovanja kao bitne sastavnice udruženoga zločinačkog pothvata pokrenute u svrhu stvaranja etnički čiste srpske države, kao i uspostave pravnih standarda u tom području, pa u određenoj mjeri i kao prilika za pomnu analizu i razgradnju doktrinarne podloge tog pothvata. 

  Istodobno, raspravno se vijeće u ovom sporu, posebice imajući u vidu ranije brojne presude MKSJ-a kojima je detaljno utvrđen činjenični i pravni okvir oružanog sukoba na području bivše SFRJ, tako i one Međunarodnog suda, niti u kojem slučaju nije nalazilo pred istom zadaćom s obzirom na opći kontekst, uzroke i posljedice navedenog sukoba u kojem se poticanje odvijalo. Unatoč tomu, raspravno se vijeće upustilo u pokušaj utvrđivanja uzroka i posljedica oružanog sukoba na području bivše SFRJ de novo i potpuno suprotno svim ranijim presudama MKSJ-a, uspostavivši na taj način temelje za ekskulpaciju okrivljenika i vlastitu oslobađajuću presudu. Tako je suradnjom većine u raspravnom vijeću i optuženoga tragikomičnog vojvode, gore spomenuta prilika MKSJ-a propuštena, a sam se slučaj pretvorio u vlastitu suprotnost.

   U konačnici, sa Šešeljem ili bez njega – srbijanska politika prema vlastitom susjedstvu ostaje ista – tamo je „ideja velike Srbije (još) besmrtna“. Kada međutim i MKSJ to potvrdi u vlastitoj presudi, nad tom se tvrdnjom valja ponovno zamisliti.
    
 
Literatura:

Domazet-Lošo, D. (2016) Hrvatska geopolitička strategija u 21. stoljeću ili „Hrvatsko njihalo“. Velika Gorica, Naklada Benedikta.

Žunec, O. (2007) Goli život I. - II. : Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj. Zagreb, Demetra.


1 Drugi memorandum SANU kolokvijalni je naziv za dokument kojega su srpski književnik i političar Dobrica Ćosić, svojedobni predsjednik SR Jugoslavije, prof. dr. Ljubomir Tadić, srpski pravnik i političar čiji je sin Boris Tadić bio predsjednik Republike Srbije 2004. - 2012. godine, Matija Bećković te još nekoliko drugih članova Srpske akademije znanosti i umjetnosti uputili članovima vlade Mirka Cvetkovića.

[1]Drugi memorandum SANU kolokvijalni je naziv za dokument kojega su srpski književnik i političar Dobrica Ćosić, svojedobni predsjednik SR Jugoslavije, prof. dr. Ljubomir Tadić, srpski pravnik i političar čiji je sin Boris Tadić bio predsjednik Republike Srbije 2004. - 2012. godine, Matija Bećković te još nekoliko drugih članova Srpske akademije znanosti i umjetnosti uputili članovima vlade Mirka Cvetkovića.




...
Copyright 2019 Klub 119 brigade   |  Privacy  |  Termini di Utilizzo  |  Login   |  Izrada 5F d.o.o.