it-IThr-HR

37.pješački bataljun SVK

37. pješački bataljun SVK

Trideset i sedmi pješački bataljun SVK formiran je krajem studenoga 1992. od ljudstva s područja Korenice, Ličkog Petrovog Sela i Plitvica. Komanda se prvotno nalazila u Korenici. Potom je u listopadu 1993. premještena u Ličko Petrovo Selo. Prvi komandant bataljuna bio je potpukovnik Slavko Studen, kojeg je početkom svibnja 1994. zamijenio kapetan Nedjeljko Rastovac. U prosincu 1994. komandant bataljuna postao je kapetan Milan Vunjak.

Formacija 37. pješačkog bataljuna propisana je krajem 1992. Bataljun se trebao sastojati od Komande, desetine veze, tri pješačke čete, baterije brdskih topova 76 mm B-1, voda minobacača 82 mm, protuoklopnog voda, pionirskog i pozadinskog voda. Prema navedenoj formaciji bataljun je trebao imati 376 oficira, podoficira i vojnika. Nije poznato kako je trebala izgledati formacija pješačkih jedinica te jedinica za potporu i pozadinu. Tijekom prve polovine 1993. bataljun je formirao sve jedinice propisane formacijom, osim baterije brdskih topova 76 mm B-1 i pozadinskog voda.

Kao temelj za formiranje poslužile su pješačke čete iz Ličkog Petrovog Sela i Plitvica te „13. Garava“ četa iz Korenice. U drugoj polovini 1993. iz bataljuna je izdvojena „13. Garava“ četa koja je ušla u sastav 1. pješačkog bataljuna 18. pješačke brigade. Nakon izdvajanja „13. Garave“, ljudstvo 37. pješačkog bataljuna činili su većinom vojni obveznici iz Ličkog Petrovog Sela i Plitvica te okolnih sela. Stoga je Komanda bataljuna i preseljena iz Korenice kako bi bila bliže podčinjenim jedinicama. Krajem 1994. cjelokupno ljudstvo bataljuna ušlo je u sastav Taktičke grupe 1 te je u borbama na bihaćkom bojištu sudjelovalo 273 oficira, podoficira i vojnika.

Do siječnja 1995. u bataljunu je formiran pozadinski vod, a rasformiran je inženjerijski. Kao što je ranije spomenuto, u prvoj polovini 1995., bataljun je ušao u sastav 103. lake brigade. Čini se da bataljun nije rasformiran već je njegovo ljudstvo samo iskorišteno za popunu 103. lake brigade.

Premda u bataljunu nije bilo paravojnog organiziranja, bilo je problema s kriminalom. Do izdvajanja, u kriminalu je prednjačila „13. Garava“ četa koja se još od 1991. pretežno „bavila pljačkom i ratnim profiterstvo“ pod zaštitom bivšeg predsjednika SO Korenica Boška Božanića i Odjeljenja SDB Korenica. Moguće je da je Komanda Ličkog korpusa „13. Garavu“ izdvojila iz 37. pješačkog bataljuna te dodala drugoj jedinici kako bi se suzbio utjecaj političkih i sigurnosnih struktura iz Korenice na njezine pripadnike. Krajem srpnja 1994., samo u jednom danu vojna policija Ličkog korpusa uhitila je 27 Srba prilikom nedozvoljene trgovine s Bošnjacima u zoni odgovornosti bataljuna.Trideset i sedmi pješački bataljun je uz 103. laku brigadu tijekom 1993. imao najbolju popunu među jedinicama Ličkog korpusa. Slično kao i u 103. lakoj brigadi, odlična popunjenost bataljuna može se pripisati izostanku ratnih djelovanja u njegovoj zoni odgovornosti. Gotovo cijelu 1994. u zoni odgovornosti 37. pješačkog bataljuna nije bilo borbi.

Tek krajem listopada iste godine intenziviranjem borbi između ABiH i VRS oko Bihaća, bataljun je stavljen u povišenu borbenu spremnost. Kao što je ranije spomenuto, bataljun je ušao u sastav Taktičke grupe 1.

U bataljunu je nedostajalo časničkog kadra tako da je jedini aktivni oficir bio komandant potpukovnik Studen. Na ostalim dužnostima  u  bataljunu  nalazila  su  se  četiri  rezervna  oficira  te  sedam  rezervnih podoficira. Zbog manjka starješina, u vodovima su dužnosti komandira obavljali vojnici.
Temeljem navedenog, razvidno je kako je 37. pješački bataljun do samog kraja ostao formacija prostorne strukture TO. Premda je i s ostalim jedinicama Ličkog korpusa bilo problema oko angažmana izvan njihovih zona odgovornosti, bataljun je ostao jedina formacija koja nikada nije napustila vlastitu zonu odgovornosti, te je njegova borbena uporabljivost bila skromna.

Copyright 2020 Klub 119 brigade   |  Izjava o privatnosti  |  Uvjeti korištenja  |  Prijava   |  Izrada 5F d.o.o.