it-IThr-HR

15. Lički korpus SVK

Ustroj i organizacija 15. korpusa SVK

Naredbom komandanta Glavnog štaba TO RSK generala M. Torbice 16. listopada 1992. TO RSK preimenovana je u Srpsku vojsku Krajine (SVK), dok je Glavni štab TO RSK preimenovan u Glavni štab SVK. Komandant Glavnog štaba SVK sa sjedištem u Kninu postao je general-major Mile Novaković.

General Novaković naredio je 27. studenoga 1992. formiranje jedinica i štabova SVK. U skladu s naredbom svi zonski štabovi TO preformirani su u korpuse. Tako je Zonski štab TO Sjeverna Dalmacija postao Sjevernodalmatinski (7.) korpus; Zonski štab TO Istočna Slavonija, Zapadni Srijem i Baranja postao Slavonsko-baranjski (11.) korpus; Zonski štab  TO  Lika  postao  Lički  (15.)  korpus;  Zonski  štab  TO  Zapadna  Slavonija  postao Zapadnoslavonski (18.) korpus; Zonski štab TO Kordun postao Kordunaški (21.) korpus; Zonski štab TO Banija postao Banijski (39.) korpus. Prema novoj reorganizaciji milicija i vojska razdvojene su, a ljudstvo i oprema PJM ušli su u sastav SVK. Nova organizacijsko- formacijska rješenja u SVK bila su vrlo slična organizacijsko-formacijskoj strukturi korpusa bivše JNA.

Temeljem zapovijedi generala Torbice od 16. listopada 1992., Komanda Zonskog štaba TO Lika naredila je 22. listopada 1992. združivanje komandi TO i PJM. Od komandi Zonskog štaba i 79. brigade milicije formirana je Komanda Operativne grupe Lika, a od komandi jedinica TO i pješačkih bataljuna PJM formirane su komande budućih jedinica SVK. Operativna grupa Lika predstavljala je privremeno rješenje do konačne naredbe o organizacijsko-formacijskim promjenama jedinica i štabova.

Formiranje jedinica i štabova SVK zapovjeđeno je 27. studenoga 1992. Naredba je predviđala da se na području Like od jedinica TO i PJM formira Komanda korpusa s pristožernim jedinicama, 9. motorizirana brigada, 18. pješačka brigada, 50. pješačka brigada, 70. pješačka brigada, 103. laka brigada, 3. bataljun za intervencije, 37. pješački bataljun, 17. mješoviti artiljerijski divizijun i 81. pozadinska baza. Općinski štabovi TO morali su se rasformirati, a ljudstvo i oprema ugraditi u jedinice i komande Ličkog korpusa.

Komandant Ličkog korpusa postao je pukovnik Milan Šuput, dotadašnji komandant Zonskog štaba TO Lika. Krajem ožujka 1994. komandant korpusa  postao  je  pukovnik  Stevo Ševo (u VI/1995. promaknut u general-majora),  dotadašnji  načelnik  štaba  Sjevernodalmatinskog korpusa. Pukovnik Ševo ostao je komandant korpusa do njegovog sloma u ljeto 1995., dok je pukovnik Šuput postao pomoćnik ministra obrane RSK.

Uz navedene brigade, koje  su  zamišljene  kao  manevarske  postrojbe, početkom 1993.  u  zoni odgovornosti 15. Ličkog korpusa na razini tadašnjih mjesnih zajednica formirane su jedinice prostorne strukture u kojima se nalazilo oko 1669 vojnih obveznika. Jedinice su bile podređene zapovjedništvima brigada u čijoj zoni odgovornosti su formirane. Njihova zadaća se svodila na kontrolu teritorija i čuvanje objekata infrastrukture.

Početkom 1994. Glavni štab SVK i Ministarstvo obrane RSK naredili su preustroj jedinica prostorne strukture u vojno - teritorijalne odrede. Do jeseni 1994., u zoni odgovornosti 15. Ličkog korpusa u Općinama Donji Lapac, Gračac, Korenica i Plaški formiran je po jedan vojno-teritorijalni odred vodnog sastava. U miru su vojno-teritorijalni odredi bili podređeni zapovjedništvu vojnog odsjeka u Korenici, dok su se u ratu podčinjavali zapovjedništvu Ličkog korpusa. Preko 80 % pripadnika vojno- teritorijalnih odreda imalo je 60 ili više godina.

Komanda Ličkog korpusa s pristožernim postrojbama formirana je prema formaciji koja je propisana krajem 1992. te se trebala sastojati od Komande, Komande stana, čete veze, voda atomsko-biološko-kemijske obrane (ABKO), lakog artiljerijskog raketnog voda PZO i Komande dopunskog bataljuna. Prema navedenoj formaciji Komanda korpusa s pristožernim jedinicama trebala je imati 250 oficira, podoficira i vojnika. Tijekom 1993. prema formaciji formirane su Komanda, Komanda stana i četa veze, no nema podataka da je Komanda dopunskog bataljuna ikada formirana.

Satnija veze sastojala se od voda za stacionarne centre veze, voda za radio veze i voda za telefonske linije. Prema formaciji četa je trebala imati 88 oficira, podoficira i vojnika. Unutar voda za stacionarne centre veze u objektu veze na vrhu Ličke Plješivice djelovala je radio prislušna grupa koja se bavila prisluškivanjem i ometanjem veza hrvatskih i bošnjačkih snaga.

U zoni odgovornosti Ličkog korpusa nisu postojali kapaciteti za održavanje i popravak sredstava veze te je četa veze ovisila o tehničkoj pomoći iz RS i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).

Novina u formaciji Ličkog korpusa predstavljao je 3. bataljun za intervencije. Zamišljen kao manevarska jedinica Komande Ličkog korpusa, bataljun se trebao koristiti za intervenciju na kritičnim dijelovima ličkog bojišta, a prema potrebi i drugim dijelovima RSK. Ideja za formiranje vjerojatno je rezultat iskustva s 93. odredom TO RSK koji je odbio angažman na Miljevačkom platou. Formiranje bataljuna naređeno je krajem studenoga 1992., a za sjedište zapovjedništva određena je vojarna u Željavi.

Dostupni izvori nam ne govore tko je postavljen za komandanta bataljuna. Prema formaciji, bataljun se trebao sastojati od Komande, desetine veze, čete vojne policije, izviđačko-diverzantske čete, mješovite artiljerijske baterije i pozadinske desetine. Bataljun je trebao imati 280 oficira, podoficira i vojnika. Na temelju dostupnih podataka može se pretpostaviti da je do kraja prve polovine 1993. bataljun za intervencije rasformiran. Međutim, Komanda Ličkog korpusa i dalje je imala potrebu za jedinicom sposobnom za manevar u zoni odgovornosti korpusa. Stoga je, najvjerojatnije u drugoj polovini 1995., ponovno počelo formiranje interventnog bataljuna. Ljudstvo za popunu trebale su osigurati sve jedinice korpusa, no formiranje bataljuna zaustavila je VRA „Oluja“.

Prvobitna formacija Ličkog korpusa predviđala je formiranje 17. mješovitog artiljerijskog divizijuna. Prema svojoj namjeni divizijun je predstavljao jedinicu korpusnog topništva za potporu neposredno podređenu komandantu korpusa. Formiranje divizijuna naređeno je krajem studenoga 1992., a za komandno mjesto određena je Udbina. Divizijun se trebao sastojati od Komande, Komandno-izviđačke baterije, dvije haubičke artiljerijske baterije 122 mm D-30, topovske artiljerijske baterije 130 mm M-46 i pozadinskog voda. Divizijun je prema formaciji trebao imati 364 oficira, podoficira i vojnika. Tijekom 1993. mješoviti artiljerijski divizijun nije formiran.

U drugoj polovini 1994. počelo je formiranje mješovitog artiljerijskog divizijuna za koji je Komanda Ličkog korpusa izradila novi prijedlog organizacijsko-formacijske strukture. Novim prijedlogom divizijun je preustrojen u 15. mješoviti artiljerijski divizijun te se trebao sastojati od Komande, Komandno-izviđačke baterije, haubičke artiljerijske baterije 122 mm D-30, tri topovske artiljerijske baterije 130 mm M-46, voda samohodnih višecijevnih lansera raketa 128 mm, desetine protuzračnih LPRS Strijela-2M i pozadinskog voda. Popuna ljudstvom smanjena je na 297 oficira, podoficira i vojnika. Divizijun se sporo formirao te je do jeseni 1994. imao jednog oficira, jednog podoficira i četiri vojnika.

Vjerojatno se radilo o jezgri koja je trebala nastaviti s formiranjem. S formiranjem je nastavljeno krajem lipnja 1995. nakon što je iz VJ pristiglo naoružanje. Početkom srpnja 1995. u divizijunu se nalazilo 47 oficira, podoficira i vojnika.

U „Oluji“ se divizijun raspao do 6. kolovoza 1995. te se samo manji dio ljudstva pojavio na zapovjednom mjestu Ličkog korpusa u Bosanskom Petrovcu.

U drugoj polovini 1995. u zoni odgovornosti Ličkog korpusa, ali pod izravnim zapovijedanjem Glavnog štaba SVK nalazili su se dijelovi Korpusa specijalnih jedinica. Korpus je nastao reorganizacijom SVK nakon srpskog poraza u „Bljesku“ te se sastojao od Komande, 2. oklopne brigade, 2. gardijske brigade, 71. specijalne brigade, bataljuna vojne policije, brdskog bataljuna i lakog artiljerijskog divizijuna PZO.

 U vojarnu Željava smještena je 2. gardijska brigada koja se sastojala od zapovjedništva s pristožernim postrojbama, pet gardijskih satnija, satnije minobacača 120 mm i lakog topničko raketnog voda PZO. Korpus je u odnosu na ostale jedinice SVK imao bolju popunjenost ljudstvom i materijalno-tehničkim sredstvima, ali njegov doprinos u borbama tijekom „Oluje“ je zanemariv.

Zapovjedništvo i postrojbe 15.  Ličkog korpusa, osim imena i manjih izmjena u organizacijsko- formacijskoj strukturi, u potpunosti su zadržale ljudstvo, opremu i zone odgovornosti rasformiranih jedinica TO RSK.

Glavna snaga 15. Ličkog korpusa bile su pješačke brigade bataljunskog sastava. Brigade su kao samostalne jedinice podređene zapovjedništvu korpusa te su se načelno sastojale od komande, komande stana, voda veze, izviđačko-diverzantskog voda, 2 – 3 pješačka bataljuna, divizijuna za potporu, divizijuna PZO, protuoklopnog divizijuna, čete


Navedena organizacijsko-formacijska struktura trebala je brigadama omogućiti uspješno vođenje borbe protiv oklopa i pješaštva, te obranu od zračnih napada. Međutim, brigade Ličkog korpusa razlikovale su se od pješačkih, odnosno motoriziranih brigada JNA. Osim u organizacijsko-formacijskoj strukturi, razlika je bilo u popuni, tipu i količini naoružanja.

 Pristožerne postrojbe u brigadama JNA bile su satnijskog sastava, dok su u brigadama Ličkog korpusa bile na razini voda. Isto tako, u brigadama JNA inženjerijske i logističke postrojbe organizirane su u bojne, dok su u brigadama korpusa organizirane u vodove.

Pješačke brigade Ličkog korpusa vjerojatno su formirane na temelju ratnog iskustva iz 1991., odnosno naučenim lekcijama da su formacije JNA bile preglomazne i da su rijetko bile popunjene prema planu. Također, organizacijsko-formacijska struktura pješačkih brigada korpusa bila je uvjetovana i količinom dostupnih materijalno-tehničkih sredstava. Prema formaciji, pješačke brigade u 15. Ličkom korpusu trebale su imati 1400 – 2000 ljudi, dok su u JNA trebale imati 4500 – 5000.

Pješačke brigade u Ličkom korpusu imale su oklopništvo i mehanizirane snage. Na primjer, 50. pješačka brigada imala je pet oklopnih transportera i sedam tenkova organiziranih u oklopno-mehaniziranu satniju. Uvođenjem oklopa, pješačke brigade korpusa povećale su vatrenu moć i sposobnost za manevar. Ukupno gledano, u jedinicama Ličkog korpusa nalazilo se 30 oklopnih transportera, 36 tenkova i šest oklopnih automobila. Upravo je Lički korpus na razini SVK imao najbolji omjer između tenkova i transportera.


Osim s oklopništvom, Lički korpus raspolagao je s većom količinom topničkih oruđa. Korpus je za potporu imao 98 oruđa kalibra od 100 mm i više, te 216 oruđa manjih kalibara. Isto tako, za protuoklopnu borbu imao je 61 oruđe, od protuoklopnih topova do vođenih protuoklopnih raketa. Većinu oruđa za potporu činile su haubice 105 mm. Također, bilo je i trofejnih primjeraka naoružanja iz Drugog svjetskog rata poput topa 88 mm ili samohodnih oruđa 76 mm. Uz trofejno, u korpusu je bilo i naoružanja koje formacijski nije pripadalo kopnenoj vojsci ili je bilo rezultat improvizacija. Tako se u izviđačko-diverzantskom vodu nalazio višecijevni lanser nevođenih raketnih zrna 57 mm s borbenih zrakoplova postavljen na kamion.

Iz prethodnih podataka može se zaključiti da je 15. Lički korpus SVK bio formacija kojoj nije nedostajalo naoružanja. Međutim, problem koji je najviše opterećivao djelovanje korpusa od samog početka bilo je loše stanje popune što se negativno odrazilo na borbenu spremnost. Manjak oficira dokaz je da su promjene u Ličkom korpusu u odnosu na Zonski štab TO Like imale samo formalni karakter, jer je korpus zadržao većinu prethodne organizacijsko-formacijske strukture. Također, naslijedio je gotovo sve probleme Zonskog štaba, prije svega manjak oficirskih kadrova.

Početkom 1995. korpus je sa 7600 – 7900 pripadnika držao crtu bojišta dugu oko 270 kilometara, što je bilo nedovoljno. Ljudski potencijali u zoni odgovornosti korpusa bili su potpuno iscrpljeni. Primjerice, za služenje vojnog roka u 1995. korpus je mogao računati na 211 ročnika. Osim jedinica korpusa, iz zone odgovornosti popunjavane su 105. zrakoplovna brigada i 44. raketna brigada. Stoga je popuna jedinica postala moguća jedino kroz eksteritorijalni princip popune. Kao jedino rješenje nametnula se mobilizacija vojnih obveznika izbjeglih u SRJ. Sredinom travnja 1995. Ministarstvo obrane tzv. RSK je u suradnji s civilnim i vojnim vlastima u SRJ pokrenulo mobilizaciju svih vojni obveznika izbjeglih s područja RSK. Do sredine srpnja 1995. iz SRJ u 15. Lički korpus upućena su 602 vojna obveznika.

Dolazak mobiliziranih iz SRJ popravio je stanje popune, ali i dalje se osjećao manjak ljudstva. Stoga je Ministarstvo obrane RSK početkom srpnja 1995. odlučilo pozvati na obuku sve studente i maturante koji su upisali fakultet. Na području Like bilo ih je 94. Nakon obuke, formirana je studentska četa koja je raspoređena u zoni odgovornosti 18. pješačke brigade (ZM Bunić, općina Udbina).

Tijekom lipnja i srpnja 1995. borbena spremnost jedinica korpusa postupno je podignuta sa stalne do razine potpune borbene spremnosti jer se očekivao hrvatski napad. U slučaju hrvatskog napada jedinice SVK trebale su se angažirati prema ratnom planu „Gvozd“. Plan je nastao u veljači 1995. te nije predviđao istovremeni hrvatski napad cijelom dužinom bojišta. Glavni štab SVK procijenio je da će hrvatske snage prvo napasti i pokušati uništiti Sjevernodalmatinski i Zapadnoslavonski korpus. Potom je plan predviđao napad na Lički i Kordunaški korpus uz pomoć jedinica ABiH iz Bihaća. Jedinice SVK trebale su se suprotstaviti odsudnom obranom, nakon čega su uz pomoć VJ i VRS trebale prijeći u protunapad. Lički korpus imao je zadatak na pravcima Ogulin – Plaški – Plitvice; Otočac – Vrhovine – Korenica; Perušić – Bunić – Udbina i Gospić – Medak – Gračac spriječiti dublje prodore hrvatskih snaga i njihov udar u bok korpusa.

Također, korpus je trebao spriječiti hrvatske snage u ovladavanju masivima Kapele i Velebita te zauzimanje Novog Ličkog Osika. U drugom dijelu operacije korpus je trebao prijeći u protunapad s ciljem uništenja uklinjenih hrvatskih snaga. Korpus je mogao računati na potporu samohodnog višecijevnog lansera raketa 262 mm Orkan, te RV i PVO SVK.

Zapovjedništvo 15. Ličkog korpusa se nakon poraza u VRA OLUJA s ostacima razbijenih postrojbi i stanovništvom preko Donjeg Lapca povuklo u Bosanski Petrovac. Sva izvučena MS predana su VRS, nakon čega su postrojbe 15. Ličkog korpusa prestale postojati. Dana 9. kolovoza 1995., od cjelokupnog ljudstva korpusa na svojim mjestima ostala su devetorica oficira, uključujući i zapovjednika general-majora Stevu Ševu.
Copyright 2020 Klub 119 brigade   |  Izjava o privatnosti  |  Uvjeti korištenja  |  Prijava   |  Izrada 5F d.o.o.