it-IThr-HR

 

Povjesnica 119.brigade

Priča o 119. brigadi dio je priče o stvaranju Oružanih snaga RH i obrani suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Svojom ulogom i djelovanjem, u presudnim povijesnim okolnostima, 119. brigada HV je dala neizmjeran doprinos stvaranju moderne hrvatske države kao i pobjedi hrvatske vojske i policije u Domovinskom ratu. Braneći svaki integritet Domovine ranih devedesetih do slavne „Oluje“, spašavajući hrvatske ljude i krajeve, njihovu imovinu od nadmoćnijeg agresora, kao pravi hrvatski sinovi i kćeri daleko od svojih domova i obitelji na ličkom bojištu, pokazali smo i potvrdili snagu svoje osobnosti.
     

Prije dvadeset godina, zapovješću tadašnjeg Zapovjedništva Zbora narodne garde 7. rujna 1991. formirana je 119. brigada HV-a, čiju su jezgru sačinjavali v/o koji su bili planirani u 56. bataljunu ZNG i dragovoljci. Sukcesivnim narastanjem u brigadu su mobilizirani ljudi iz gotovo cijele Istre, obzirom da je mobilizacijski razvoj svojih bojni imala na području južne Istre u Puli, Rovinju i Labinu, a u ljeto 1995. u sastavu brigade ustrojen je i raketno-topnički divizion koji se popunjavao obveznicima sa područja grada Buzeta.
      Zadaće brigade, po osnivanju, bile su usredotočene na preuzimanje i osiguranje vojnih objekata i razminiravanje vojarni bivše JNA te mobilizacija, opremanje i osposobljavnje vojnika, dočasnika i časnika za odlazak na ličko bojište. Brigada preuzima sve vojne objekte u gradu i stavlja ih pod svoj nadzor, te iste štiti od devastacija i rušenja, do dobivanja prve zapovijedi za odlazak na ličko bojište kad objekte predaje 73. satniji vojne policije HRM.
    

  Prvo angažiranje 119. brigada ima na području grada Stona, koncem 1991., gdje sudjeluje u obrani grada, angažiranjem ojačanog voda od 40 dragovoljaca, gdje povjerenu zadaću uspješno izvršavaju. Preostalo ljudstvo, smješteno u autokamp Kažela u Medulinu, provodi organizacijske i obučne priprema. To razdoblje pamtimo po nesretnom slučaji i tragičnoj pogibiji Damira Meaškog.
      Po napuštanju zrakoplovne baze u Puli od strane tzv. JNA pripadnici  brigade ulaze u istu i u suradnji sa pripadnicima MUP PU Istarske započinju razminiravanje zračne luke. Tijekom razminiravanja poletne piste dolazi do aktiviranja minsko eksplozivnog sredstva gdje pogibaju četiri pirotehničara, od toga dva pripadnika 119. brigade ZNG; Dušan Bulešić i Marijan Vinković. Tijekom daljnjeg razminiranja nije više bilo poginulih pripadnika, ali je dolazilo to teških ranjavanja. Brigada je u suradnji sa djelatnicima MUP izvršavala i druge zadaće na području Istarske županije.
      Brigada svoje začetke okupljanja bilježi u Fažani, na prostoru nekadašnje “Političke škole SSOH“ i autokampu Kažela u Medulinu. Prva veća mobilizacija  započinje u Puli i to 1. pješačke bojne krajem mjeseca prosinca 1991. kada se brigada okuplja na području autokampa Kažela i Valsaline u Puli. Tadašnji mobilizacijski razvoj uključivao je vojne obveznike sa područja nekadašnjih općine Pula, Rovinj i Labin, koji su strukturirali sastav tadašnji brigade: Zapovjedništvo, Izvidnički vod, Inžinjerijska satnija, Logistička satnija, Desetina S-2M PZO, te tri pješačke bojne (1.pb Pula, 2.pb Rovinj i 3.pb Labin).
      

 Na ličkom bojištu preuzeli su, temeljem zapovijedi o angažiranju,  područje odgovornosti na tadašnjoj crti dodira 30. siječnja 1992. godine. Zapovjedništvo brigade s pristožernim postrojbama; izvidnici, veza, inženjerija, logistika te 1. bojna 119. brigade upućeni su u Liku oko Brinja i Letinca, s ciljem posjedanja obrambenih položaja na potezu Glavace - Dabar. Odmah po dolasku u područje razmještaja selo Letinac 3. satnija prima zadaću preuzimanja položaja  u Dabru i na području Crnog vrha.
      Sutradan 31. siječnja 1992. oko 06.00 sati pripadnici 3. satnije, u koloni od tri kamiona i terenskim vozilom,  odlaze preuzeti crtu od riječke 111. pbr., te na putu do položaja nailaze na neprijateljsku zasjedu gdje dolazi do pogibije jednog pripadnika 111. pbr i Tomislava Brstila pripadnika 2. voda 3. ps čiji je kamion naletio na protutenkovsku minu i na koji je otvorena paljba iz pješačkog oružja, kada dolazi do većeg broja ranjavanja. Usprkos tragičnom „vatrenom krštenju“ postrojbe, tijekom zasjede, vrlo brzo se reagiralo i odbilo neprijatelja, te su hrabri pripadnici 1. voda 3. ps produžili i zadržali položaj na području Crnog vrha. Tijekom djelovanja na području Brinja bila je kasnije angažirana 2. ps i vod za potporu 1. pješačke bojne. Krajem veljače brigada predaje položaje i izmješta se na područje grada Otočca, kada se nakon odlaska  3. ps na odmor, angažira 1. i 2. ps sa pristožernim postrojbama bojne.
      Tijekom angažiranja 1. pb Pula na ličkom bojištu, u Rovinju započinje mobilizacija 2. pb koja dolazi na područje grada Otočca i zamjenjuje 1. pb čiji pripadnici odlaze na odmor. Rovinjska bojna provodi izobrazbu i povremeno angažiranje na području Drenovog Klanca. U Otočcu zapovjedništvo brigade ustrojava izdvojeno zapovjedno mjesto radi funkcionalnijeg vođenja i zapovjedanja i pomoći postrojbi koje su bile dodijeljene pod zapovijedanje ličke 133. brigade.
     

Nakon angažiranja 2. pb istu krajem ožujka 1992. zamjenjuje 3. pb koja se mobilizira na području labinštine. Bojna preuzima zadaću osiguranja crte dodira na području sela Ramljani. Tijekom angažiranja 3. pb na području sela Ramljani angažirana je i minobacačka bitnica (MB) 120mm, brigadna pristožerna postrojba.
      Tijekom angažiranja na području Ramljana na crti Lisina – Grič dolazilo je povremeno do razmjenjivanja vatre, no predmetno područje bilo je prije svega opasno zbog miniranih dijelova crte razgraničenja, što je uzrokovalo pogibiju poručnika Nenada Kalčića tijekom izviđanja terena za paljbene položaje MB. U Ramljanima su se postrojbe mjesečno izmjenjivale, a zadnje angažiranje na području Ramljana imala je rovinjska 2. pb koja je bila angažirana do polovine lipnja 1992. nakon čega je uslijedio povratak.
     

 Temeljem zapovijedi NGS OS RH  10. srpnja 1992. brigada započinje demobilizaciju, osim osoblja angažiranog na osiguranju objekata, te dijela časnika zapovjedništva brigade, koje nastavlja stožerne plansko-organizacijske aktivnosti i pripreme potrebite za predstojeće zadaće brigade.
  Po izvršenju demobilizacije veći broj razvojačenih pripadnika angažira se u satniji mornaričko-desantnog pješaštva „Vange“, koja se ustrojavala u sastavu Vojno-pomorskog zapovjedništva Sjeverni jadran  HRM, te odlazi na dubrovačko bojište (1992) i u novigradsko zaleđe (1993) nakon operacije Maslenica, dok dio dragovoljaca odlazi u sastavu 111. pbr na područje Slavonskog Broda, gdje u borbenim djelovanjima pogiba Bajro Draginović.
      Tijekom 1993. ponovo dolazi do angažiranja 1. pb na području sela Sinac na širem području grada Otočca, gdje osigurava crtu jačinom jedne pješačke satnije.
      Dok brigada nije bila angažirana na ličkom bojištu, na mirnodopskim razmještajnim lokacijama provodila se obuka podređenih postrojbi i uvježbavanje stožera u vojnom procesu donošenja odluka. Tijekom obuke pripadnika  3. pb na Dubrovi u Labinu dolazi do nesretnog slučaja gdje pogiba Slavko Cindrić uz veći broja ranjenih pripadnika 3. pb.
      U siječnju 1994 godine započinje mobilizacija rovinjske  2. pb koja se angažira na širem području grada Gospića s težištem obrane u području sela Ribnik. Bojna je pod zapovjedanjem 9. gardijske brigade i aktivno sudjeluje u izvršenju povjerenih zadaća, opravdavajući ulogu koja je dodijeljena pričuvnoj postrojbi u statusu pridodate gardijskoj brigadi.
     

Početkom listopada 1994. brigada po prvi puta samostalno preuzima dodijeljeno područje odgovornosti, sa zadaćom osiguranja crte obrane na području od Gospića, preko Medačkog đepa do visova Velebita, gdje su položaje držali pripadnici Specijalne policije MUP-a. Zapovjedništvo brigade sa pristožernim postrojbama  se razmješta u selo Brušane, a crtu osigurava labinska 3.  pb.
      Zbog iznimno zahtjevnog ispresijecanog planinskog zemljišta na Velebitu i oštre zimske klime, predmetno angažiranje brigade jedno je od najtežih i najizazovnijih za pripadnike. Svekoliku kompleksnost uvjeta boravka i djelovanja oslikava činjenica da se hrana na dio položaja nosila pješke što je pod visokim snijegom i čestim vodenim preprekama trajalo i do dva sata pješačenja. U slučajevima topljenja snijega vodene bujice su odnosile djelove privremene putne komunikacije, kojeg su izgradile i održavale inženjerijske postrojbe radi pristupa pojedinim položajima.
      Zbog planiranja moguće uporabe snaga ZP Gospić u operaciji deblokade opkoljenog Bihaća, brigadna namjenski oblikovana skupina ekvivalenta ojačane bojne je tijekom predmetnog angažiranja višekratno izvlačena sa crte i raspoređena na napadne polazne položaje, predajući pritom obrambenu crtu riječkoj 111. brigadi, no zbog snažne diplomatske aktivnosti međunarodne zajednice napadna operacija je odgođena.
      Tijekom neprijateljskog napada na otpornu točku u selu Ribnik, ranjen je zapovjednik satnije Josip Načinović-Pino. Nakon navedene zimske kampanje na ličkom bojištu, koje je potrajalo do veljače 1995., brigada odlazi na odmor i demobilizira se 3. pb i pristožerne postrojbe brigade.
      Uži sastav zapovjedništva brigade krajem travnja 1995., u zapovjedništvu ZP Gospić,  započinje sa provedbom stožernih vježbi na zemljovidu i planiranja vojno-redarstvene napadne operacije OLUJA,  u kojoj je brigadi namijenjena zadaća združenim djelovanjem sa 1. gardijskom brigadom TIGROVI osloboditi privremeno okupirana područja, na zadanom operativno-taktičkom pravcu, te izbiti na državnu granicu RH.
       U razdoblju do srpnja 1995. časnici zapovjedništva brigade provodili su zapovjedna izviđanja polaznih položaja napadne operacije, upoznavanja sa smjerom djelovanja i razradom zadaća podređenim sastavnicama brigade.
      Po primitku zapovijedi za napad, u popodnevnim satima 02. kolovoza 1995. brigada započinje, putem nadležnih Ureda za obranu, punu mobilizaciju svih podređenih postrojbi; u Puli zapovjedništvo brigade, pristožerne postrojbe brigade i 1. pb, u Rovinju  2. pb, u Labinu 3. pb i u Buzetu Topničko-raketni divizion (TRD). Po narastanju snaga napuštena su mobilizacijska zborišta i provedeno je izmještanje brigade na šire područje Brinja.
     

 U napadnoj VRO OLUJA 119. brigada je izvršila zadaću na glavnom pravcu napada Zbornog područja Gospić, na operativno-taktičkom smjeru Glibodol- Saborsko-Plitvice-Rakovica-Tržačka Raštela-državna granica RH sa Bosnom i Hercegovinom. Sukladno razvoju operativne situacije na bojištu brigada je preuzela kontrolu nad Plitvičkim jezerima, s ciljem zaštite nacionalnog parka, i prva je pričuvna postrojba koja je izbila na državnu granicu RH.
      Tijekom VRA Oluja brigada nije imala smrtno stradalih pripadnika, što je izuzetan uspjeh uzevši u obzir kompleksnu zadaću uvođenja u borbeni raspored 1. Gardijske brigade u selu Stajnica i najveći dotad istovremeni broj angažiranog ljudstva, tehnike i materijalnih sredstava. Povratak brigade, po bojnama u matična ZM, bio je veličanstven a dočeci u svim gradovima nezaboravni.
      Završnom operacijom na ratištu promijenjen je strateški odnos i uspostavljena vojna ravnozeža snaga u regiji, kao preduvjeta mirovnim pregovorima u Daytonu. Pretpostavke takve djelotvornosti i uspješnosti nalazimo u brzom narastanju operativne sposobnosti Hrvatske vojske 1992-1995., a samim tim i 119. brigade kao njenog nedjeljivog dijela.
      Nakon izvršene demobilizacije postrojbi, konzerviranja naoružanja i vojne opreme brigada u listopadu 1995. dobiva zadaću osiguranja državne granice na širem području Korenice: most na Korani–s. Vaganac–Ličko Petrovo selo-  Željava–Plješivica. Osiguranje provodi snagama 1. pb, TRD i pristožernim postrojbama. Ovu zadaću je brigada izvršavala do 20. prosinca 1995. kada osiguranje predaje pripadnicima MUP Republike Hrvatske.
     

Po povratku u Pulu brigada započinje demobilizaciju i mirnodopskim aktivnostima uređenja vojarne, skladišta ratne materijalne doknade (RMD), popunu postrojbi, izobrazbu zapovjedništava, časnika, dočasnika i  pričuvnih v/o, a od 1. lipnja 1999. započinje svoj mirnodopski preustroj, te krajem 2000. završava preoblikovanje i od 01. siječnja 2003. mijenja ime u 635. pbr HV, koja je do gašenja baštinila tradicije 119. brigade.
      Ovom prigodom potrebito je pripomenuti da je pazinska 154. pukovnija 1. siječnja 2001. preimenovana u 636. pješačku brigadu, da bi se 1. srpnja 2003. integrirala sa 635. pbr iz Pule (bivša 119. brigada HV) te kao takva djelovala do njenog potpunog gašenja 31. prosinca 2004. godine.
      Prvi zapovjednik 119. brigade bio je brigadir Branko Bošnjak, a za načelnika stožera postavljen je brigadir Marijan Mužinić. Nakon brigadira Bošnjaka, ulogu zapovjednika preuzima brigadir Mužinić, dok je ona NS/zamjenika dodijeljena pukovniku Josipu Strugaru. Brigadira Mužinića zatim mijenja pukovnik Mauro Ukušić, s načelnikom stožera satnikom Edijem Svichem i bojnikom Cvjetkom Vretenarom kao NS/zamjenicima. Nakon pukovnika Ukušića pukovnik Mirko Vuković je obnašao dužnost zapovjednika uz načelnika stožera bojnika Roberta Fabrisa, dok je dužnost zadnjeg zapovjednika prije službenog gašenja postrojbe dodijeljena bojniku Robertu Fabrisu.
      Kroz 119. brigadu prošlo je preko 6,5 tisuća građana Istre, čiji su pripadnici sudjelovali u raznim operacijama na ličkom bojištu te je brigada pored navedenog poslužila, dijelom svojeg djelatnog i pričuvnog osoblja, kao jezgra za stvaranje drugih postrojbi u Istri, kao što su Vojno-pomorsko zapovjedništvo sjeverni Jadran i njena satnija mornaričko-desantnog pješaštva „Vange“, 92. Zrakoplovna baza Pula i 35. inženjerijsko-pontonirska bojna. Brigada je preustrojem i racionalizacijom OS RH ugašena 2000., a Grad Pula trajno je obilježio njeno djelovanje davanjem imena gradskoj ulici i nagradom Grada Pule.
     

 Tijekom cijelog razdoblja Domovinskog rata 119. brigadu karakterizira vrlo visok stupanj odgovornosti svih zapovjednih razina, ali i svih pripadnika brigade, (iznimno visok odaziv na mobilizaciju, zanemariv broj samovoljnog napuštanja postrojbe ili pak samovoljnih i neplaniranih akcija), visoka razina profesionalnosti i stručnosti časnika i dočasnika za uvjete pričuve, visoka razina borbene spremnosti snaga, (nema odlaska na bojište bez prethodnog izviđanja, intenzivne obuke, planiranja djelovanja, logističke potpore i sl.).
      Humanost i briga za čovjeka, vlastitog vojnika, ali i protivnika još je jedna značajka po kojoj je ova postrojba bila prepoznatljiva. Na svom zahtjevnom i složenom ratnom putu, koji smo prošli bez i jedne jedine mrlje na obrazu, jer smo bili organizirani i dobro ustrojeni 119. brigada je uživala svekoliko poštovanje žitelja na prostorima na kojima je djelovala, a u sredini u kojoj je izrasla nesebičnu logističku, moralnu i svekoliku drugu pomoć i potporu.
      U prigodi 15. obljetnice osnutka i ustrojavanja Oružanih snaga Republike Hrvatske te obilježavanja Dana Oružanih snaga i Hrvatske kopnene vojske 28. svibnja 2006., predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Stjepan Mesić donio je na temelju svojih ustavnih i zakonskih ovlasti, a na prijedlog Državnog povjereništva za odlikovanja i priznanja, odluke o odlikovanjima, te na prijedlog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga i ministra obrane, odluku o pohvalama ratnih postrojbi i zapovjedništava Oružanih snaga. Predmetnom odlukom 119. Brigada HV Pula odlikovana za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog.
      Iako je rasformirana 119. brigada i njeni pripadnici danas aktivno djeluju u sklopu županijske Udruge dragovoljaca, veterana Domovinskog rata i Kluba 119. brigade Pula. Brigada i danas čuva vječnu uspomenu na sedam poginulih pripadnika koji su dali živote za domovinu: Tomislava Brstila, Dušana Bulešića, Marijana Vinkovića, Damira Meaškog, Nenada Kalčića, Bajra Draginovića i Slavka Cindrića, te četrdesetak ranjenih i oboljelih.
      U konačnici, bez tisuća anonimnih pripadnika 119. brigade, bez njihove žrtve i odricanja, bez onih koji su u ratu poginuli, ranjenih koji i danas trpe posljedice, bez samoprijegornog izlaganja strahu, hladnoći i protivniku - tog nesebičnog izraza časnog služenja Domovini, bez doprinosa svih obitelji povezanih u mislima sa brigadom na ličkom bojištu, i svekolike logističke potpore stanovništva i gospodarskih subjekata u domicilnim gradovima bojni, zasigurno ne bi bilo Pule i Istre kakva je danas ili kakva će biti sutra.
      Prisjećanje na razdoblje angažiranja 119. brigade u Domovinskom ratu, svakom od nas tko ga je proživio jest doista i s pravom „sjećanje na dane zajedništva, ponosa i slave“. To je naše sjećanje vezano prvenstveno na iskreno i čisto, bespoštedno i plemenito domoljublje koje je krasilo pripadnike 119. brigade HV.
     

Copyright 2017 Klub 119 brigade   |  Izjava o privatnosti  |  Uvjeti korištenja  |  Prijava   |  Izrada 5F d.o.o.